Страна 4

Povratak na mjesto zločina

 

30. kolovoz 1993. (Ženeva) Predsjedništvo BiH u funkciji Skupštine odredilo je delegaciju za Ženevu u kojoj sam se ponovo našao. Sinoć me nazvao Izetbegović i tražio od mene da to prihvatim. Ovaj put na pregovore ne ide Predsjedništvo već delegacija (Izetbegović, Abdić, Lazović, Filipović, Silajdžić, Ljubijankić i ja).

 

Ponovno delikatna situacija: Izetbegović se želio riješiti Lasića i Borasa iz pregovaračkog tima (Akmadžić je razriješen dužnosti predsjednika Vlade) koji su mu predstavljali smetnju, ali nije želio ići na pregovore bez ijednog Hrvata. Meni je bilo teško odlučiti: ako prihvatim naići ću na osudu HDZ-a, ako odbijem ostavljam na cjedilu sve Hrvate koji po predloženom planu ostaju izvan "Herceg-Bosne".

 

Odlučio sam ipak preuzeti sudbinu ovih Hrvata na svoja pleća i pristao sam. Sinoćni razgovor sam iskoristio da Izetbegovića upozorim na naš razgovor od neki dan o potrebi prestanka napadnih djelovanja Armije na Kiseljak, Kreševo i Fojnicu. Tražio sam od njega da razgovara sa Delićem i Halilovićem (koga cijeli dan jučer nisam uspio pronaći) i rekao mu da bez ispunjenja tog uvjeta nisam sposoban boraviti u Ženevi.

 

Obećao je da će taj razgovor obaviti tu noć. Danas sam pred polazak avionom ponovo bio kod njega da bih provjerio da li je obećanje ispunjeno. Uvjeravao me da je razgovarao sa Delićem, da mu je rekao da je prestanak borbi u srednjoj Bosni veoma značajna stepenica u uspostavljanju mira uopće.

 

Po njegovim riječima rekao mu je da će Armija, ukoliko nastavi, sve Hrvate - Bosance otjerati Bobanu i od njih napraviti njegove najbolje bojovnike. Logika je ispravna, on je govorio uvjerljivo, ali je u meni ostala sumnja u ispunjenje tih riječi.

 

Avion nije poletio u zakazano vrijeme. Umjesto u 7 sati, transporteri su došli po nas tek oko 13 sati. Uobičajena procedura snaga UN na aerodromu, ukrcavanje u "teretnjak" i polazak. Ovog puta ka Frankfurtu. Let dug, trosatni, naporan i dosadan.

 

Iskoristio sam priliku i u avionu razgovarao sa Izetbegovićem. Pitao sam ga što očekuje. Odgovorio je da se boji da će Karadžić i Boban doći, potpisati mirovni paket i otići, te tako spriječiti svako daljnje pregovaranje. Što tada uraditi? (To sam pitanje stalno postavljao, ali mi nitko na njega nije davao odgovor).

 

Izetbegović je rekao da za tu situaciju ima rješenje: otići će iz Ženeve u Ameriku u Vijeće sigurnosti i od njih tražiti podršku za nastavak pregovora. Ne može se prihvatiti ponuđeni plan, po njegovim riječima, dok se u istočnoj Bosni ne izvrši korekcija granica i ne vrate muslimanski krajevi sa kojih su Muslimani prognani. - To isto će tražiti i za dio Krajine.

 

Iako o posljedicama tog čina nisam želio razmišljati, to me ipak obeshrabrilo i pomalo utuklo. Nisam mogao pobjeći od toga, zašutio sam i povukao se u sebe daljnji tok puta.

 

Želio sam sporazum jer on donosi mir, zaustavlja progone i patnje ljudi. To je jedina šansa da se spasi srednja Bosna i Hrvati u njoj. S druge strane, to je podjela zemlje.

 

Večeras sam se sreo sa Abdićem. Razgovarali smo o Skupštini BiH, o njenim zaključcima i zahtjevima prema Ženevi. Također smo razgovarali i o njegovom susretu s Tuđmanom. Njegova je procjena da pregovora neće biti, da će biti samo: uzmi ili ostavi. - To ćemo već sutra znati.

 

Pregovori su prekinuti

 

31. kolovoz 1993. Neka vrsta pregovora se ipak odvija. Supredsjedatelji veoma mudro sve drže na okupu. Izetbegovića pozivaju gotovo svakih pola sata, drže ga u sali za pregovore pet do deset minuta, zatim pozivaju druge strane, i tako ukrug.

 

Do sada je uočljivo samo to da Izetbegović stalno ulazi i izlazi iz sale. Sadržajno nema nekih pomaka jer se samo iznose zahtjevi. Ove stalne promjene sugovornika dokazuju da sve strane imaju mnoštvo zahtjeva i da na njima inzistiraju.

 

Daljnji tok bi mogao zavisiti od pritiska koji će biti izvršeni na sve strane u pregovorima. Sada će se vidjeti tko ima kakvu podršku u svijetu i koliko je svijetu uopće stalo do mira u BiH. Nikada se prije nije bilo tako blizu postizanja sporazuma. Potreban je veoma mali napor da se do njega dođe. Ali je zato potreban veoma mali napor i da se ne postigne. Sve je igra na žici. I ne zna se što je gore za nas.

 

Poslijepodne su održana dva važna sastanka, bez prisustva supredsjedatelja. Prvi sastanak s Miloševićem, Karadžićem i Bulatovićem, drugi s Tuđmanom i Bobanom. Prvi daje neku nadu da bi se sporazum mogao postići, drugi ne obećava nikakav pomak.

 

Međutim, imam osjećaj da se i Izetbegović boji tih pomaka i stičem utisak kad bi se sve njegove primjedbe uvažile da bi on i dalje izmicao. Popuštanja srpske strane nije primio sa nekim vidljivim ushićenjem. Čak je rekao novinaru Radio Sarajeva da o tome ništa ne javlja, da izvijesti samo da se pregovori nastavljaju, i to je sve. Poslije razgovora sa "hrvatskom stranom" osjetilo se neko olakšanje (ili ja to samo želim). Kao da je pregovaračima važnije postići neka njihova predviđanja nego približiti stavove o sporazumu. Vidljivo iznerviran, blijedog lica, bio je samo Silajdžić. Izetbegović je bio miran i vrlo hladnokrvno izjavio: nema napretka.

 

Ne znamo o čemu su razgovarali, ali znam da je zahtjev za izlazak na more preko Neuma nerealan i ukoliko se želi naći razlog da se upropasti ovaj sporazum, onda je on nađen. Izetbegović je, inače, danas loše vodio delegaciju. Pregovarao je sam, birajući sebi pratioce bez nekog kriterija. Zapravo, delegacija bi trebala sama odrediti taj kriterij, a on bi nas morao upoznavati detaljno o toku pregovora. Ovako, pregovori liče na neki osobni odnos i razgovor. Već sutra ću iskazati svoje nezadovoljstvo time.

 

1. rujna 1993. Pregovori su danas prekinuti bez nade u njihov nastavak. Odvijali su se u atmosferi promjenljive sreće: čas se činilo da je sporazum pred potpisivanjem, čas da je došlo do potpunog razlaza.

 

Jutros sam tražio, nezadovoljan našom organizacijom, sastanak državne delegacije i inzistirao da se o svemu obavještavamo i pred svaku rundu razgovora dogovaramo o nastupu. Međutim, sastanak nije uspio i pretvorio se u unutrašnju raspravu, čak otvorenu svađu Abdića, Izetbegovića i

Silajdžića. Abdić je inzistirao da se ne postavljaju nikakvi uvjeti i da se sporazum potpiše u interesu budućih odnosa među "republikama" i narodima. Izetbegović i Silajdžić su bili protiv insistirajući na teritorijalnim ustupcima u istočnoj Bosni i Krajini, te na izlasku na more kod Neuma.

 

Poslije razgovora koje su supredsjedatelji imali sa srpskom i hrvatskom stranom dobijali smo vijesti da bi do takvih ustupaka moglo i doći. Čak je u jednom trenutku došao u našu sobu Milošević sa nekim papirom i razgovarao s Izetbegovićem nasamo, da mi ne čujemo. Radilo se o posebnom sporazumu o ukidanju sankcija Srbiji, što je zavisilo od primjene mirovnog plana u BiH. Tada smo mislili da je sve gotovo, da će se sporazum potpisati. Sat vremena nakon toga sazvana je plenarna sjednica na kojoj je sve propalo. Izetbegović nije bio zadovoljan nekim malim ustupcima i inzistirao je da se svi zahtjevi ispune.

 

Pregovori su prekinuti. Milošević je bio bez riječi, ozbiljan i potopljen u misli. Tuđman je zahvalio supredsjedateljima na strpljenju i zalaganju i izišao. U našu salu je prvi ušao Silajdžić, blijed, ali sa nekim ukočenim osmijehom na licu. Rekao je samo: gotovo je. Poslije su ušli ostali. Ja sam stao na prozor i gledao divni park ispred Palače UN. Suzdržavao sam suze. Nisam ni u koga mogao gledati. U glavi mi je bila samo misao na srednju Bosnu i Hrvate u njoj. Izetbegović je bio okružen onima koji su bili u sali i nešto im objašnjavao, samouvjereno i ozbiljno. Abdić je bio bijesan i naglas je protestirao, tvrdeći da odmah večeras odlazi iz Ženeve (što je i učinio), da će sam potpisati sporazum i sa Srbima i sa Hrvatima. Filipović je užurbano šetao po sali gore-dolje i smijao se, govoreći: neka, neka, dobro je. Lazović je ponavljao: nema veze, bolje je ovako, ništa se neće desiti.

 

Atmosfera mi je bila nepodnošljiva. Nisam mogao slušati ni komentare, ni objašnjenja. Jedino je Amira, naš prevodilac, izgleda osjećala što i ja: nije mogla sakriti suze. Potražio sam šofera i brzo otišao. S Izetbegovićem nisam imao snage sresti ni pogled.

 

Ne znam na čemu se temelje odluke, ali nisam primijetio da postoje neke ozbiljne analize i pokušaji predviđanja događaja. Znam samo jedno: ovo je odluka za rat. Budući da Karadžić nema razloga da dalje ratuje jer drži potrebnu teritoriju, a Armija je nemoćna da napada njegovu vojsku, ovo je odluka da se ratuje protiv Hrvata. To će sada biti dugotrajan i iscrpljujući rat u kome će strašno stradati i jedan i drugi narod zbog međusobne izmiješanosti. Primijetio sam da muslimanska strana očekuje pobjedu protiv HVO-a i zato se tako olako odlučuje na taj korak. Uz to oni misle da mogu postići sporazum sa Srbima u ovom sukobu. Teško je bilo što reći jer utisci nisu sređeni, a emocije su još jake. Mislim i dalje na naše ljude u srednjoj Bosni, mislim na moj Kiseljak, moju obitelj, i za sve se uvijek podjednako bojim.

 

Sastanak s Tuđmanom

 

Konačno je došlo do susreta s predsjednikom Tuđmanom. Stipac i ja smo bili pred vilom "Zagorje", nekada Titovoj rezidenciji, tačno u 9.40 sati. Na glavnoj kapiji detaljan pregled automobila i neuobičajeno duga identifikacija nas u autu, te provjera da li smo najavljeni.

 

Pred samim vratima rezidencije ukočena straža, opterećena teškom, srednjovjekovnom uniformom. Jedino su žive oči stražara koje kolutajući ljubopitljivo zagledaju one koji ulaze. Bio sam potpuno miran i staložen, više radoznao nego uzbuđen jer ovo je naš prvi susret. Zanimalo me kako će me Tuđman dočekati, kako će voditi razgovor, da li će biti nervozan i odbojan, hoće li razgovarati ili voditi monolog, da li će se razgovor potrošiti u prekorijevanju radi naših ranijih neslaganja i javnih sukoba. Želio sam biti staložen i opušten i to raspoloženje prenijeti i na sugovornika. U glavi sam imao izrađenu koncepciju: treba se postaviti tako da mogu neutralizirati medijsku i političku kampanju koja se vodi protiv mene i istovremeno dobiti barem u prvoj fazi podršku za normalizaciju odnosa s Muslimanima (to podrazumijeva aktivno sudjelovanje u pregovorima i punu suradnju s muslimanskim vođstvom); druga faza nastupa poslije, nakon što se dobije na vremenu u bilateralnim pregovorima - u toj fazi treba potpuno odbaciti ideju o podjeli države i izaći s novom mirovnom inicijativom.

 

Nakon ponovne identifikacije popeli smo se velikim polukružnim stepenicama pred vrata predsjednikove tajnice, koja nas je s ljubaznim osmijehom čekala. Morali smo sačekati tu, na galeriji, da oni koji su bili ispred nas izađu. Ljubazna tajnica je s nama razgovarala, a ja sam otkrio da je ona Bušićka iz Donjih Vinjana, koja za sebe tvrdi da je Hercegovka jer je rođena s druge strane granice, u selu Gorica. Nakon toga dolazimo u radnu sobu predsjednika Hrvatske. Stipac je ispred mene. Pozdravljaju se. Tuđman ozbiljan, sa smrknutim likom sove. Stipac me predstavlja i usput dodaje: "Vi se vjerovatno već znate". Dok prilazimo klub-garnituri za sjedenje, Tuđman odgovara: "Ne, nismo se sreli, ali gospodina znam iz nekih ranijih prilika". Potpuno mirno i s osmijehom dodajem: "Nadam se da me ne pamtite po zlu".

 

Čim smo sjeli Stipac kaže da je s nama trebao doći i provincijal fra Petar Anđelović, ali je otišao u Ramu na svetkovinu Male Gospe. Tuđman mi se obraća, oštra izgleda i kolutajući očima ispod naočala: "Nadam se da ste vi pametniji od fra Petra". Bez stanke, ponovo s osmijehom, brzo odgovaram: "Gospodine predsjedniče, nemojte to tražiti od mene, kod nas ne može nitko biti pametniji od fratara". Gledao sam ga pravo u lice. Gledao je i on mene. Da li je to bila samo moja želja ili je njegov lik najednom omekšao. Njegova usta, malo pomjerena udesno, kao da su se vratila na svoje mjesto.

 

Stipac je počeo razgovor s prijedlogom da se prema Muslimanima ide sa novom idejom koja bi bila neka kombinacija Wens-Owenovog plana i posljednjeg plana iz Ženeve (o tome smo ranije razgovarali). Dobro je da to iznosi on, a ne ja jer sam znao da se Tuđman s tim neće složiti i da će govoriti o "tri konstitutivna naroda" i sl. Tako je i bilo. Rekao je da se nije moguće vratiti na Wens- Owenov plan ni u jednoj varijanti, da sada treba ići na tri republike kroz koje se potvrđuje suverenitet naroda. Na toj točki je bila prilika da se uključim u razgovor. U međuvremenu sam izvadio blok u kome su bile pripremljene teze (Tuđman i Stipac nisu imali ništa ispred sebe). Uzeo sam riječ i počeo sa tezom da je ovo za Hrvate povijesni trenutak kada moramo odrediti novu političku strategiju, a to znači da moramo biti jedinstveni, znati točno koji su naši dugoročni politički ciljevi, kako ćemo te ciljeve ostvariti i s kojim snagama. Izlagao sam staloženo i lagano, povremeno pogledajući u blok ispred sebe. Dok sam govorio Tuđmana sam gledao kroz njegove naočale ravno u oči. On je žmirkao i mirno slušao. Upadao je nakratko sa odobravanjem.

 

Osnovna ideja za koju sam ga želio pridobiti bila je da se Hrvati ni po koju cijenu ne smiju iseliti iz Bosne i da se oni iseljeni moraju vratiti. Nisam je izlagao izravno već sam gradio premise za nju. Rekao sam da smo sa Herceg-Bosnom kao republikom potrošili svoje povijesno pravo u BiH kao državotvoran narod, te da je većina naroda postala nacionalna manjina. Nova politička strategija mora odgovoriti na pitanje ne samo kako će opstati "hrvatska republika" u BiH već i narod izvan nje. - Želio sam doći na tezu odnosa s Muslimanima kao  strateškog pitanja. Tuđman je prihvatio ideju i uključio se u njeno obrazlaganje. Složio se sa mnom oko strategije i otvorio mi vrata za sva pitanja koja sam s njim želio raspraviti. Tvrdio je da je cilj "hrvatske republik" izgraditi što bolje odnose s "muslimanskom", te da one u budućnosti stvore čvršću državnu zajednicu koja bi sa hrvatskom državom čak mogla stupiti u konfederaciju.

 

Odmah sam to iskoristio i obrazložio svoju tezu o neophodnosti da mi Hrvati budemo u što većem broju prisutni u Bosni, da se zaustavi iseljavanje i progoni ljudi, a to znači da se moraju normalizirati odnosi s Muslimanima, da se u Hercegovini moraju zaustaviti progoni Muslimana, ubijanja, maltretiranja, rušenja džamija. Rekao sam mu da se svi ti zločini pripisuju hrvatskom narodu u cjelini i identificiraju s njim osobno. Klimao je glavom s odobravanjem i dodao da to sve zna. Tvrdio sam dalje da tu normalizaciju treba odmah početi i da bih mogao osobno raditi na tome, ali moram imati podršku. Tu sam zastao očekujući reakciju. Bila je brza i zdušna: "Pa imate moju podršku, radite na tome". - To mi je trebalo!

 

Dalje sam ja vodio razgovor i polako obrazlagao sve svoje ideje. Uvjeravao sam ga o neophodnosti da Hrvati participiraju u bh. vlasti jer da ne možemo imati nikakvo pravo ukoliko ne preuzmemo na sebe i dužnosti. Tu je dodao da treba biti oprezan kad je u pitanju Predsjedništvo RBiH kao vrhovna komanda Armije BiH, jer ta Armija napada Hrvate i ubija ih. Ali se potpuno složio s tim da moramo biti značajan politički činilac, posebno u budućoj "bosanskoj republici" i da u njenoj vlasti trebamo biti prisutni. Ja sam dodao da će tu važiti zakon reciprociteta, o kome je on ranije nešto rekao kad je govorio o ljudskim pravima.

 

Najvažnije u svemu je ovo otvaranje vrata za prvu fazu politike; druga faza će biti pripremljena uz njegovu podršku, a da on toga neće biti svjestan.

 

Na kraju je tražio da preuzmem na sebe organizaciju šireg sastanka s Muslimanima na kome bi se dogovorili konkretni zadaci koje bi odmah trebalo provesti i početi proces normalizacije odnosa. Predložio sam da se počne sa vraćanjem izbjeglica u srednjoj Bosni, i Hrvata i Muslimana, te da se uklone svi ekstremi koji su to proizveli. To sam posebno naglasio da bi se razumjelo kako mislim na Bobana i krug oko njega. Bilo je važno stvoriti dojam da se s Bobanom ova strategija na koju je pristao ne može provesti. Izrazio je želju da što prije razgovara sa "muslimanskim vođstvom". Ispraćajući nas, Tuđman je pitao da li dozvoljavamo da njegov ured da priopćenje za javnost o ovom susretu. Naravno da smo pristali jer je time skinuo meni brigu sa srca - s mukom sam se suzdržavao da mu to predložim. - Već sam taj prijedlog bio je dobar znak ovog sastanka.

 

Kada smo izašli Stipac je bio oduševljen razgovorom. Tvrdio je kako Tuđmana nikada nije takvog vidio, da takav razgovor ranije nije bilo moguće s njim voditi. Tuđmanova suzdržanost, tolerantnost i prihvaćanje argumenata o kojima ranije nije želio ni slušati, bili su mu iznenađujući. Stalno je ponavljao: "On je nešto u sebi prelomio". U takvom raspoloženju posjetili smo u Saboru Manolića, zatim Mesića. Stipac im je ukratko ispričao sadržaj razgovora i zaključaka do kojih smo došli, pa je i njih ovo optimističko raspoloženje zahvatilo. Obojica su govorila: "Gurajte to sada, nemojte stati".

 

Poslije toga otišli smo u stranku HSS. Raspoloženje smo prenijeli i na njih, a u oduševljenju Stipac nas sve pozvao na ručak.

 

Poslijepodne, na radiju, naša posjeta Tuđmanu bila je jedna od udarnih vijesti. Stalno sam razmišljao o kakvom se to pritisku radi na predsjednika Hrvatske.

 

Priprema tajnog sastanka

 

9. rujna 1993. Umoran sam noćas. Odavno nisam osjetio umor. On obično nastupa kad psihološki popustimo. Dok smo aktivni ništa ne osjetimo. Već dugo nisam u stanju ništa osjetiti: ni glad, ni umor, ni radost. Kao da nemam čula, kao da sam pogubio osjećanja. Možda je to najbolje stanje za politiku, za donošenje političkih odluka, ali je najgore stanje za čovjeka.

 

Jedna faza posla je završena. Danas sam uspio ostvariti kontakt s Izetbegovićem. Još je bio u Americi. Odlazi u Saudijsku Arabiju, zatim u Iran. Upoznao sam ga sa rezultatima razgovora sa Tuđmanom i predložio mu sastanak. Pristao je. On je bio predložio Ženevu, ja Beč. Pristao je. Pitao je kakva je situacija u Hrvatskoj, da li Srbi napadaju sa svojih uporišta. Pitanje nije bezazleno kako izgleda: i on traži razloge Tuđmanovog zaokreta. Nisam mu odgovorio. Rekao sam samo da se desio atentat u Pakracu gdje su poginula tri čovjeka, a da za ostalo nemam informacije. - Bojim se da bi on mogao zatezati ukoliko procijeni da to može.

 

Sutra će me ponovo zvati od 9 do 11 sati. Poslije tog razgovora našao sam se sa Stipcem. Dogovorili smo da on ujutro pozove Tuđmana i predloži mu sastanak u Beču. - Oko termina ćemo dogovoriti.

 

Za taj susret planirali smo napraviti predložak za razgovor tako da izbjegnemo naklapanje i beskorisne rasprave oko neriješenih problema. Ići ćemo na ono oko čega je moguć dogovor. - Stipac se složio.

 

Svi dosadašnji dogovori su propali iz jednostavnog razloga: oni koji su ih trebali provesti nisu se slagali s njima. Sada se moraju promijeniti ljudi i treba pronaći one koji će dogovor provoditi. - To će također biti u predlošku za razgovor. I Tuđman i Izetbegović se moraju odreći nekih ljudi. Sada je prilika.

 

Stipac je saznao da se na Tuđmana vrši pritisak i iznutra. Prema tim saznanjima stavljen je pred dilemu: ili hercegovački lobi, ili demokratska struja HDZ-a. Ukoliko napravi pogrešan izbor mogao bi propasti i on i HDZ. Možda je to jedini spas za Hrvatsku.

 

11. rujna 1993. Stipac nije ništa uspio učiniti. Jutros smo popili kavu pred "Dubrovnikom". Rekao mi je da je cijeli dan jučer pokušavao doći do Tuđmana, ali nije uspio. Misli da je ovaj izbjegao razgovor s njim. Tajnica je samo prenijela da bi sastanak s "muslimanskom stranom" trebao ići diplomatskim kanalom. Stipac misli da Tuđman želi izbjeći posredništvo HSS-a radi njegovog položaja spram opozicije, a i unutar HDZ-a. Moguće je da Tuđman gleda na sve uskostranački i da nijednim postupkom ne želi favorizirati nikoga. Ne bih se iznenadio da je tako, jer on i nije čovjek vizije, velikih poteza, inicijative. Njegova politika je sebična, samopromotivna i radi toga često pogrešna. Njega ne vodi sama stvar, politička ideja, već uglavnom prilike. Sve globalno koje je zamišljeno, do sada je bilo pogrešno. Vidljivo je da je nastalo u uskom krugu ljudi, amatera i diletanata.

 

Dogovorili smo se da ja preuzmem inicijativu i da se Stipac više ne pojavljuje. Nama je stalo da sama ideja uspije, a tko će je realizirati potpuno je nevažno.

 

Zvao sam ured ali mi se nije javila tajnica koja je upućena u sve. Ona će tek sutra biti tamo. Izetbegović se nije javljao. Nemam ni s njim komunikaciju i sve će biti teško dok se on ne vrati negdje u Evropu. U međuvremenu sam napravio predložak za razgovor. Nadam se da neće ostati samo znak jednog nastojanja.

 

12. rujna 1993. Ipak je sve uspjelo. Prvo sam se jutros čuo sa predstojnikom predsjednikovog ureda gospodinom Radićem koji me obavijestio da je priprema sastanka u toku i da su ministri vanjskih poslova u kontaktu (Silajdžić i Granić). Dakle, prognoza se obistinila. Tuđman je sve prebacio na diplomaciju i tako elegantno isključio Stipca (HSS) iz cijelog postupka. Mislim da je to loše jer uz Stipca bi i on lakše pregovarao s Izetbegovićem. - Sujeta je velika prepreka politici, a uski stranački interes svakom prosperitetu.

 

Poslije te informacije čuo sam se sa Silajdžićem (koji je bio u Beču). Rekao mi je da sutra ima susret sa Granićem u Ženevi, a da je sastanak u utorak, također u Ženevi. Tražio je da prvim avionom dođem u Ženevu. Sutra putujem rano.

 

Uspio sam večeras dobiti prijatelja u Kiseljaku. Zamolio sam ga da Mariju obavijesti da ne kreće na put dok sve ne bude sigurno. Sukobi u Hrvatskoj sa Srbima i pobuna vojske u Banjaluci mogli bi njen put učiniti opasnim i rizičnim. Tek sam danas u razgovoru s Ingom (Paskinom) saznao da taj put vodi preko Banjaluke, zatim koridorom kroz Posavinu. Dug je preko 900 km.

 

Ženevski tajni sporazum

 

14. rujna 1993. (Ženeva) Jučer, poslijepodne, avionom preko Ciriha, stigao sam u Ženevu. Sumoran, kišni dan. Tek ovdje sam prepoznao jesen. Ista mokrina kao u Bosni. Iz aviona su se vidjele mokre, nakvašene njive. U Sarajevu i dalje nema struje, ogrijeva, plina. Većina kuća je bez krova.

 

Pripremu sastanka Izetbegovića i Tuđmana smo počeli sinoć. Sastali smo se u hotelu "President", gdje smo inače odsjedali. Silajdžiću i meni pridružili su se Žužul i Biščević (došao je istu večer iz Turske). Razgovor je bio ugodan i s razumijevanjem. Žužul je inzistirao da se ne izađe iz okvira sa kojima dolazi predsjednik Tuđman i da se razgovori ne upropaste. Silajdžić je opet inzistirao na uklanjanju nekih ljudi (Bobana i njegovih sljedbenika). Usaglasili smo se da ne treba otvarati teme koje bi predstavljale prepreku za postizanje dogovora, da treba ostati u okvirima Ženevske konferencije o BiH, a uklanjanje nekih ljudi treba prepustiti svakoj strani. Žužul je izrazio spremnost predsjednika Tuđmana da se ide u pregovorima što dalje i što dublje, da je spreman na dogovore koji mogu biti i javni i tajni. Iznio je otvoreno tezu o mogućnosti konfederalizacije Hrvatske i BiH, odnosno "hrvatske" i "muslimanske" republike u BiH. - Tuđman je dakle sve uklopio u ideju etničke podjele BiH. Međutim, pod tim plaštom moraju se prekinuti oružani sukobi u srednjoj Bosni i Mostaru, a to će sačuvati Hrvate i Muslimane na tim prostorima. To je ključ opstanka države. Moramo stvoriti pretpostavke za to. - Te su mi misli stalno u glavi.

 

Za vrijeme razgovora uz večeru iz ureda predsjednika Tuđmana telefonirali su dva puta. Silajdžić je pristao da sve ideje iznese predsjedniku Izetbegoviću s uvjerenjem da će ih on prihvatiti. - Govorilo se o povijesnim interesima Muslimana i Hrvata, o međusobnoj upućenosti,

potrebi suživota, itd. Zaključeno je da se jutros, u 8 sati, nađemo u istom sastavu i izradimo tekst Deklaracije, te da napravimo prijedlog ugovora o konfederalizaciji sa Hrvatskom koji bi bio tajan, pohranjen u sefu i koji bi se realizirao kad za to bude prilika. Sada je važno pridobiti Srbe da potpišu Ženevski mirovni plan, da se povuku sa okupiranih teritorija. Poslije toga bi trebalo ići na stvaranje jedinstvene države Muslimana i Hrvata, zatim konfederalizaciju Hrvatske i BiH. - Žužul stalno misli na jedinstvo dvije etničke "republike" i na dio BiH; ja stalno imam na umu cijelu BiH, ali ništa ne objašnjavam. Samo da se zaustavi rat Armije i HVO i da se ukloni Boban, tada nastaje nova situacija i novi odnos prema Karadžiću. Tada su stvoreni uvjeti za drugu fazu političke djelatnosti u kojoj treba potpuno neutralizirati ideju podjele države. - Ne znam ni sam kako, ali vjerujem u to.

 

Data su uvjeravanja s obje strane da će se sporazumi poštivati, napraviti radikalan zaokret u politici i vući takvi potezi koji će dovesti do ostvarenja utvrđenog strategijskog cilja. Predviđeno je da se formiraju radna tijela za svaku grupu pitanja koja će biti odgovorna za njihovo provođenje.

 

Jutros u 8 sati sastali smo se po dogovoru. Napravljena je prva verzija Deklaracije. Biščević i ja smo otišli u hrvatsku misiju u Ženevi da je prekucamo i umnožimo, Žužul je otišao na aerodrom da sačeka predsjednika Tuđmana. Biščević i ja smo napravili u misiji prijedlog oba sporazuma, i onog za javnost, i onog tajnog za koji ćemo znati samo nas četvorica i oba predsjednika. Kada smo se vratili u hotel predsjednik Tuđman već je bio stigao. Obje delegacije su već bile za stolom, gomila novinara je snimala pa smo se Biščević i ja jedva probili do svojih stolica. (Ovo je za mene iznenađenje jer je dogovoreno da sastanak bude izvan javnosti; odakle novinari ovdje?).

 

Podijelili smo svima prijedlog Deklaracije. Za stolom su bili Tuđman, Šarinić, Žužul, Matić, Izetbegović, Ganić, Silajdžić, Filipović. Nema Šuška i Bobana. - Je li ovo prvi dobar znak?

 

Tuđman je prvi uzeo riječ. Trudio se da ostavi dojam smirenog i opuštenog čovjeka. Govorio je o potrebi da dođe do sporazuma, o neophodnosti prekida sukoba, o interesima narodâ.

 

Poslije njega je govorio Izetbegović potvrđujući da od početka ovog rata želi sporazum, da je mir neophodan i sl. Poslije toga razgovor je bio spontan i kretao se oko formulacija predloška koji je bio pred svima na stolu. Sve je trajalo oko jedan sat. Predsjednici su sa svojim ministrima otišli na ručak. Saznajemo da će s njima biti lord Owen i Stoltenberg. Mi ostajemo usaglasiti primjedbe na tekst.

 

Ovo je novo iznenađenje za mene jer ranije Owen i Stoltenberg nisu pominjani i nitko nije govorio da će biti u ovo uključeni. Žužul i Biščević su otišli poslije toga u misiju da se konačna verzija koju smo dogovorili prekuca.

 

Oko tri sata poslijepodne ponovno smo se svi našli za istim stolom. Izvršene su male ispravke i na ovoj verziji teksta. Spor je jedino bio oko toga da li će se u preambuli Deklaracije naglasiti unija BiH ili će se ići na općeniti izraz o ustavnom uređenju bez naglašavanja karaktera tog uređenja. Ganić je jedini bio za ovu drugu varijantu i u tom dijelu razgovora Tuđman je pokazao izvjesnu nervozu. Završilo se tako što je Ganiću ostavljena mogućnost rezerve na tekst u tom dijelu. Tuđman je inzistirao da na Deklaraciju stavimo svi svoj potpis.

 

Tekst je popravljan. Ponovo se otišlo u misiju i urađena je konačna verzija za potpis. - I ovaj put, kao i prethodni, Biščević i Žužul su se nešto duže zadržali. Razumio sam da su svaki put dorađivali i onu tajnu verziju sporazuma o konfederaciji BiH sa Hrvatskom. - Izetbegović i Tuđman su imali priliku da se usaglase i oko tog teksta na putu do restorana u kome su ručali, a i u povratku. (Žužul mi je inače rekao da je oko toga sve u redu).

 

Kada su došli sa konačnom verzijom Deklaracije još jednom smo svi preletjeli preko teksta. (Dok smo na to čekali Tuđman i Izetbegović su se osamili i nešto šaputali. Pošto je sve potrajalo, pridružili su im se Silajdžić i Šarinić).

 

Budući da više nije bilo primjedbi na tekst, prišlo se potpisivanju. Prvo su potpisali predsjednici, zatim mi ostali. Jedino je Ganić pored svog potpisa ispisivao rezervu na preambulu. To nikoga nije smetalo jer suština ove Deklaracije je u tome da prikrije onu tajnu koja na potpuno nov način

 

utvrđuje odnose Hrvata i Muslimana, u kojoj je predviđena cjelovita država BiH, vojni savez HVO i

Armije BiH, pobjeda nad Karadžićem i konfederacija sa Hrvatskom.

 

Deklaracija je potpisana bez euforije, bez čestitanja. Potpisana su četiri primjerka. Pozdravili smo se. Dva predsjednika su izašla u hodnik gdje ih je ponovno dočekala velika grupa novinara.(??) Ostali iz delegacije BiH su ostali u sobi. Ja sam zatvorio vrata tako da nismo čuli što predsjednici izjavljuju. Gledali smo se bez riječi. Nitko nije imao potrebu išta reći.

 

Druga faza političkog djelovanja

 

22. rujna 1993. Večeras smo ponovno imali zajednički sastanak radnih skupina za provedbu Zajedničke deklaracije Izetbegovića i Tuđmana. Predsjedavali su Granić i Silajdžić. U uvodnoj riječi Granić je ponovno iskazao odlučnost da se sporazum provede.

 

Novi element koji je dodao kao razlog više za približavanje političkih opcija dvije strane jesu događaji u Rusiji. Pad Jeljcina mogao bi radikalizirati srpsku politiku i napadi na Hrvatsku i BiH bi se mogli pojačati. - Konačno se u međunarodnom okruženju desilo nešto što bi moglo pozitivno utjecati na ova naša nastojanja. Do sada smo stalno bili u negativnom kontekstu.

 

Sastanak je u cjelini bio pomirujući, s naglašenom željom da se uspije u namjerama. Odudarao je Bender sa pokušajem evociranja na zlo koje se zbivalo (u čemu je i sam sudjelovao), ali smirujući ton Granića djelovao je na ostale. Tako je sve ostalo u granicama koje je Granić odredio na početku. On je napomenuo još jednu činjenicu, više kao usput: da predsjednik Tuđman traži direktna i precizna izvješća o svemu što komisije rade.

 

Za sutra u 10 sati zakazane su odvojene sjednice komisija, koje će biti kompletirane s obje strane. Postoji prijedlog da komisija, u kojoj sam ja, koja ima i najdelikatniji posao, svoje sjedište odredi u Međugorju (radi prisustva UNPROFOR-a i međunarodnih humanitarnih organizacija) i da se odatle odlazi na teren. Sutra bi već trebali, poslije zajedničkog sastanka, otići u Jablanicu i Konjic. - Vidjet ćemo.

 

S Antom Kovačevićem sam dogovorio redoslijed poteza u Posavini. (Smeta mi malo njegova brbljivost, njegova raspoloživost za sve i bojim se verbalizma iza koga obično nema nikakve djelatnosti). Prvo, tražio sam da uspostavi vezu s Posavljacima koji su u Zagrebu i koji se okupljaju na Remetincu (Ivan mi je rekao da imaju i svoj časopis).

 

Drugo, insistirao sam da ode preko vikenda u Slavonski Brod gdje je većina izbjeglica i utvrdi kakvo je njihovo raspoloženje, do koje mjere su vezani za "Herceg-Bosnu" i da li ih možemo otrgnuti od nje. Ako je moguće, treba odmah stvarati pretpostavke za drugu fazu.

 

(Njemu, naravno, to nisam otkrio, samo sam dogovorio postupke koje treba provesti).

 

Oni bi trebali proglasiti vladu provincije Bosanska Posavina i time postati politički subjekt u pregovorima. Do sada ih je zastupao Boban te su sve izgubili. Vlada bi trebala donijeti barem dvije odluke: jednu o teritoriji na kojoj je suverena, drugu o odnosu prema "Herceg-Bosni" i "Uniji BiH" kao projektu podjele po kome oni nestaju. Ova druga odluka je važna jer treba dati do znanja da se tamo nešto zbiva, ali ne smiju u ovoj fazi dobiti Bobana i Šuška za neprijatelje. Treba sve imati formu borbe za opstanak protiv čega nitko ne smije biti. Ako to uspiju, naredni korak je vojna akcija.

 

Moraju presjeći srpski koridor i objediniti teritorij. U tome će imati podršku II korpusa iz Tuzle. Najveći problem je logistika: ako Šušak bude protiv toga, uskratit će im pomoć. Zato sve treba osigurati u Tuzli. Ta vojna akcija bi mogla promijeniti situaciju i u drugim krajevima BiH.

 

Spajanjem vojnih snaga sa II korpusom Armije promijenila bi se klima u srpsko-muslimanskim odnosima. Srbi bi izgubili koridor. Ne bi bilo potrebno potpisivati Ženevski mirovni paket već naprotiv, uvući Srbiju u zimu, što ona ne bi podnijela.

 

Stanje bi se promijenilo i u tzv. Srpskoj BiH. Srbi bi morali povući vojsku sa okupiranih područja i tražiti mir bez ženevskog paketa. Hrvatska bi imala priliku da riješi problem sa svojim okupiranim područjima. Srbijanska pobjednička euforija bila bi pretvorena u poraz.

 

Dva su problema vezana za ovaj projekt: prvi, u Posavini nema odlučnog čovjeka koji bi sve preuzeo i vodio (imam dojam da su još pod snažnim utjecajem HDZ-a), drugi, Izetbegović ne bi smio potpisati Ženevski mirovni paket. Temeljni uvjet za sve ovo je uspjeh u provedbi Zajedničke deklaracije.

 

Popunjavanje Predsjedništva RBiH

 

 

5. listopada 1993.

Počele su konzultacije oko popune Predsjedništva BiH. Jutros me zvao predsjednik Skupštine

Lazović i tražio da mu pismeno dostavimo mišljenje o tome, princip za koji se zalažemo, te prijedlog kandidata. Pošto smo u 11 sati imali zakazan sastanak HKO, predložio sam da se to pitanje razmatra. Za sastanak su pozvani, radi važnosti pitanja, nadbiskup Puljić i provincijal fra Petar. Zaključili smo da u vlasti trebamo sudjelovati, ali da se o kandidatima obave još neke konzultacije. Također je utvrđen redoslijed poteza: prije pismenog oglašavanja o popuni treba otići u Zagreb na razgovor s Tuđmanom. Ne da bi se tražilo mišljenje već da bismo ga upoznali s našom odlukom i dobila podrška. Procijenjeno je da ne bi bilo mudro imati zvaničnu hrvatsku politiku protiv sebe u tako važnim odlukama. Ljudi koji budu obavljali te dužnosti trebali bi imati podršku svih. Samo preko Tuđmana mogla bi se ušutkati Bobanova antipropaganda i tako stvoriti pretpostavke za dalju djelatnost. (Još nisam otkrivao moj plan za drugu fazu, ali sam HKO polako usmjeravao ka tome).

 

Odmah su poduzete radnje da se preko MIP-a, odnosno ministra Silajdžića, dobije suglasnost i potpora UNPROFOR-a za let u Zagreb. Sve bi trebalo završiti do subote jer je tada planirano izvršiti popunu Predsjedništva BiH. Nakon toga bi se odredio novi mandatar Vlade BiH.

 

Svi potezi ukazuju na to da se ženevski mirovni paket neće potpisati, da će se ovakvo stanje još produžiti. U to predviđanje se uklapa i izjava ministra obrane Hrvatske, Šuška, koji je prvi put zvanično izjavio o mogućnosti jedinstvene države Hrvata i Muslimana u BiH. Ta izjava potvrđuje, u stvari, Tuđmanov i Izetbegovićev sporazum iz Ženeve.

 

Jučer se desio još jedan detalj koji daje takvu naznaku: na razgovoru s Izetbegovićem, na kome je bio i Silajdžić, ovaj je Izetbegoviću pred nama rekao da je razgovarao s Granićem, te da mu je on rekao da su oni, tj. Hrvatska, spremni provesti SVE što su dogovorili u Ženevi. (Šuškova izjava je data danas). Ovo "SVE" je izgovoreno s posebnim naglaskom tako da je to bilo uočljivo. Tvrtko Nevjestić je dodao da mi nećemo pitati što je to "SVE", nakon čega su se Izetbegović i Silajdžić pogledali, a zatim pogledali mene. Ja sam odglumio kao da ništa ne razumijem.

 

(Iako mi je Silajdžić kazao preksinoć da mogu fra Petru reći sve i o onoj drugoj deklaraciji koju su potpisala dva predsjednika, ipak mu to nisam rekao. Jednostavno se bojim tu tajnu predati bilo kome, kao da je neka skupocjena stvar koja bi se razbila ako bi krenula od ruke do ruke).

 

Danas smo raspravljali ponovno o HVO-u. Iznio sam mišljenje koje o HKO imaju neki članovi Savjeta HVO-a. Svi su bili zabezeknuti. Sutra se u HVO-u drži sastanak HKO i Savjeta HVO-a. - Problem je u tome što oni žele biti neki političko-paradržavni organ, a ne samo vojska. Da stvar bude gora, žele ovdje u Sarajevu biti predstavnici vlasti i politike "Herceg-Bosne". Potpuno su izokrenuli osnovnu funkciju radi koje je HVO formiran u Sarajevu - sudjelovanje Hrvata u obrani ovog grada i države, preuzimanje obaveza koje proizilaze iz ratnog stanja da bi se imala uopće neka prava sada i poslije. (Mali, primitivni ljudi, koji rat koriste za neku svoju bijednu promociju. Ili možda debelu korist, tko zna).

 

Uspio sam razgovarati s prijateljem iz Kiseljaka. Rekao mi je da je Petar-Jan na sigurnom. Također, rekao mi je da im je u Kiseljak stigla neka depeša protiv mene. Ne čudi me jer je to stil Bobanovih ljudi. Sve što nije pod njihovom kontrolom, neprijateljsko je. Što mogu? Na takvo što se ni do sada nisam obazirao. Teško je, doduše, sve to podnositi, ali moj zadatak nije da se time bavim već da tražim načina da ovaj naš napaćeni narod ispliva iz ovoga rata. Moram činiti sve da zaustavimo sukobe, da normaliziramo odnose. Jasno je da razbojnicima to ne odgovara jer oni od rata žive. - Možda treba otići među njih i uvjeriti ih u ispravnost onoga što mi ovdje činimo. Treba i njih spašavati od zla jer zlo ne možemo pobijediti samo tako što ćemo ga zaobići ili pobijediti u sebi. Treba ga pobijediti u drugima, treba i njihove duše spašavati. Znam da je to teško, ali vjerujem da je moguće. Ako pri tome doživljavam poniženja, to nije ništa u usporedbi s onim što bi bilo kad bi se uspjelo. Spreman sam na strpljenje i trpnju, vjerujem da se blagošću i dobroćudnošću može napraviti preokret u ljudima. Treba s njima razgovarati, treba ih uvjeravati i činiti. Naša djela mogu promijeniti i njihove duše i mišljenje.

 

Hrvatski zvaničnici prvi put u Sarajevu

 

Nedjelja, 14. studenog 1993.

Ostao sam gotovo cijeli dan u stanu. Vani je hladno. Jučer je padao snijeg u Sarajevu. Plina nema, pa ložimo ono malo drva što smo nedavno kupili za cigarete. Prekjučer i jučer smo imali u Predsjedništvu niz važnih razgovora.

 

U petak je došla, prvi put od kada je počeo rat, zvanična hrvatska delegacija u Sarajevo. Posrednik ovog međudržavnog susreta bio je turski ministar inozemnih poslova gospodin Četin. Sa hrvatske strane u pregovorima su sudjelovali: Granić, Sančević, Bišćević (ambasador u Turskoj) i Matek. Sa BiH strane: Silajdžić i neki ministri, te članovi Predsjedništva.

 

Kljuić i ja smo se posebno susreli sa Granićem. Pokušali smo mu predočiti težak položaj Hrvata u srednjoj Bosni ukoliko se ne postigne sporazum o prekidu sukoba. Bili smo vrlo konkretni: za one enklave Hrvata koje će inače u daljnjoj borbi, uz velike žrtve, pasti pod vlast Armije BiH, predložili smo status zaštićenih zona, tj. razoružanje i stavljanje privremeno pod kontrolu snaga UNPROFOR- a. Granić je i sam priznao da je najteži slučaj sa Kreševom i Kiseljakom, te sa Žepčem.

 

Mi smo ga upoznali da u Predsjedništvu nećemo beskrajno moći zaustavljati napade Armije BiH. Pogotovu u situaciji kada su iz Kiseljaka okrenuli haubice prema Sarajevu, i po priznanju samog I. Rajića na TV, nanišanili "vitalne vojne i civilne objekte". Tražili smo da se ekstremisti HVO-a odmah povuku iz tih mjesta da bi se mogli na svoja ognjišta vratiti prognani Muslimani. Granić nas je ukratko izvijestio s čime je došao: nudi se potpun sporazum o prekidu neprijateljstava na bazi ženevskih dogovora, Zajedničke deklaracije Tuđmana i Izetbegovića i Bečke izjave.

 

Susret Granića s HKO bio je kratak, u žurbi i smušen. (A svi su se za to spremali kao da će se razgovarati cijeli dan i desiti veliki preokret). Dok smo razgovarali stalno su ulazili ljudi iz protokola i upozoravali da nas čekaju na zajednički ručak u 16 sati. Razgovor je radi toga bio rastrzan i formalan. Uzalud su tu bili nadbiskup Puljić i fra Petar jer nisu imali prilike progovoriti. To je malo popravljeno na ručku, dao sam svoje mjesto nadbiskupu pored Granića i omogućio im razgovor.

 

Mnogo se žurilo da se stigne na vrijeme na aerodrom. Otišli su oko 17 sati. Tek navečer, kasno, saznao sam da naši gosti nisu otišli. Pao je mrak, vratili su ih s aerodroma i noćili su u hotelu "Holiday Inn".

 

Jučer rano otišao sam u hotel i zatekao hrvatsku delegaciju u restoranu, nakon doručka. Uspjeli smo još razgovarati. Granić je bio vrlo otvoren prema meni. Izložio mi je plan za idući sastanak i prijedlog delegacija za razgovor. To bi trebala biti vojno-politička delegacija, susret bi trebao biti za sedam dana. Ukoliko ja ne bih bio u delegaciji BiH, Granić bi inzistirao da dođem. Rekao mi je da je Busovača i Vitez kamen kušnje za Armiju BiH. Ukoliko Izetbegović odluči da to vojnički zauzme, to je znak da oni idu na stvaranje svoje samostalne države i da do dogovora o razgraničenju neće držati. Tada bi se Hrvatska otvoreno vojno umiješala u sukob. Dao mi je naslutiti da bi u tom slučaju takva vojna akcija bila koordinirana sa "srpskom stranom". To mi je govorio dok smo se već spuštali stepeništem u veliki hotelski hol, šaputao mi je na uho i stalno propitivao: "razumijete li". Rekao sam mu samo da se u procjeni takvih aktivnosti ne omalovažava snaga Armije BiH i prisustvo velikog broja Hrvata, civila, u Bosni. Upozorio sam da se i NATO boji ući u Bosnu svojim snagama i da je to procijenio kao "živi pijesak".

 

Da postoje namjere o daljnjim vojnim aktivnostima, čak i o koordinaciji "dvije strane" u Bosni, svjedoči pregrupiranje i dovlačenje novih srpskih snaga na značajne pravce (osim na Posavki koridor). O tome sam ponešto jučer razgovarao sa gospodinom Ćurkinom. Rekao sam mu da mi pratimo kretanje vojnih snaga koje nas upozorava da Karadžić postavlja neki novi strateški vojni cilj (aludirao sam na mogućnost rasijecanja BiH po sredini i podjeli nadvoje). Gomilanje snaga inače nema svrhe jer je Karadžić umirio sve frontove i čeka kraj pregovora koji će mu legalizirati osvojeno. Ćurkin me pažljivo slušao, a njegov pratilac je uporno pisao sve što sam govorio. Upozorio sam da takve vojne aktivnosti i ciljevi mogu rat učiniti potpuno neizvjesnim, a sve pregovore zaustaviti. On je moje riječi odobravao, ali nije imao komentara.

 

Razgovor na tu temu nije mogao biti opširan (iako je to za nas jedina prava tema) jer ga je Ganić usmjerio na krivu stranu. Nametnuo je teme o kojima može govoriti jedino Silajdžić kao predsjednik Vlade. Uz to, vodio je razgovor nediplomatski i potpuno pogrešno. Ćurkin to nije prešutio, svojim komentarima je potpuno omalovažio Ganića, a time i našu vlast. Između ostalog, kada je Ganić pokušao vrlo providno isturiti islamske zemlje kao snagu koja bi mogla na Rusiju vršiti pritisak, ovaj mu je odmah odgovorio da je to pogrešna i metoda i strana jer Rusija ne želi imati nikakve čvršće veze s tim zemljama, te bi bolje bilo od tih zemalja tražiti da za BiH plate plin, a ne da pritišću Rusiju. Također je odbio i uporno Ganićevo zalaganje za balkansku konferenciju sa primjedbom da se rat vodi u BiH i da prvo ovdje treba rješavati probleme.

 

Jučer, poslijepodne, nakon svečanosti u "Napretku", održali smo tribinu HSS-a. U promrzloj sali ljudi su strpljivo sjedili i očekivali odgovore na sve političke i životne probleme koji nas pritišću. Šimić i Ivanković su govorili o stranačkoj aktivnosti. Od mene su očekivali da dam odgovor na dnevno- političke probleme. Iznenadio sam sve: govorio sam o tome što za nas Hrvate u BiH znači nacionalno-politička svijest i gdje su njene granice. Upozorio sam na opasnost od insistiranja na političkom hrvatstvu u višenacionalnoj zajednici, na apsurd BiH u kojoj to nije moguće kao na drugim mjestima i drugim narodima. U BiH se politička nacionalnost uvijek i nužno dovršava u nacionalnim državicama i vodi u podjelu zajedničke države. Uobličavanje naše nacionalne svijesti u političku, na ovim našim prostorima, može uništiti sadržaje naše ukupne nacionalne svijesti: našu religioznu svijest, jezik, kulturu u cjelini. Da bismo mogli razvijati ove sadržaje koje razvija danas "Napredak" i druge hrvatske institucije, moramo biti oprezni u formiranju političke nacionalne svijesti jer će ona uvijek težiti da se dovrši u državi. Upravo danas iskušavamo pogubnost takvog zahtjeva: da bismo imali svoju hrvatsku državu u BiH moramo napustiti svoja povijesna ognjišta.

 

Izložio sam tu ideju, ali nisam siguran da su je mnogi shvatili. Međutim, to se više nije moglo prešućivati. Konačno se mora na svim razinama obračunati sa idejom o podržavljenju dijela teritorije BiH, o njenoj nacionalizaciji, odnosno teritorijalizaciji nacije. Nisu dovoljna priopćenja koja

je HSS BiH dao i ogradio se od politike iz Gruda. Mora se u svakoj prilici našem svijetu govoriti o tome i otvarati mu oči. Inače, ova katastrofa će se nastaviti, Hrvati u BiH će izgubiti sve, od teritorije, preko države, do morala i obraza.

 

Morao sam nedvosmisleno upozoriti da formiranje HSS-a nije stvaranje nove i prihvatljivije stranke od HDZ-a koja bi je mogla zamijeniti, već hrvatsko legitimiranje politike koja je općenito protiv nacionalizacije politike. - Neki su u HSS-u već vidjeli novo uporište nacionalizma.

 

Nastavak na strani  5