<%@ Language=JavaScript %> SRPSKA POLITIKA
 
   Političke analize

Predhodna strana

Bezobzirnost

Bezobzirnosti je u stvari, pitanje odnosa čoveka prema čoveku, odnos političkih struktura, čak država prema drugim narodima i država. Onog koji u sebi sadrži elemente nemorala, netrpeljivosti, i sadizma.

“Sila je oduvek privlačila ljude niskog morala” - (Ajnštajn)

Piše: dr Momčilo Radosavljević

Kada se postavi pitanje bezobzirnosti postavlja se, ustvari, pitanje odnosa čoveka prema čoveku (a zašto ne reći i određenih političkih struktura, čak država prema drugim narodima i država) i to onog koji u sebi sadrži elemente nemorala, netrpeljivosti, a u ne malom broju slučajeva i sadizma. Podsetio bih ovde na veoma interesantno razmišljanje prof. Radomira Lukića (“Sociologija morala”) o bezobzirnosti. On je u stvari imao u vidu činjenicu da blagostanje u principu postaje pretpostavka za samodovoljnost a to ima za posledicu pretvaranje tog stanja u oholost, bezobzirnost, čak surovost, “sve ono rđavo što odlikuje samo malu skupinu bogataša”.

Kada govorimo o bezobzirnosti treba podsetiti na stravičnu praksu krajnje neljudskog, čak nemilosrdnog, ponašanja i to ne samo ljudi kao pojedinca već kao naroda i država. Šta je na pr. agresija NATO-a, SAD na Srbiju ako ne klasičan primer bezobzirnosti. Ali nije u pitanju samo naša zemlja, već i mnoge druge koje svojim ustrojstvom i načinom rada i života ne odgovaraju “standardima”, opcijama, moćnih političkih struktura u svetu. Nije važno što takvo ponašanje ne odgovara ni najelementarnijim načelima morala.

Treba imati obzira prema živima

Pitam se da li su jedan Buš, Bler i njima slični ikada imali u vidu jednog Voltera koji je, ne bez razloga, rekao da smo “dužni da prema živima imamo obzira, a da mrtvima treba da dugujemo istinu”. Slično Floberu koji kaže: “Zanimajmo se za mrtve generacije jer je to jedini način da budete milostivi prema živima i da manje patite”. A šta znači imati obzira prema živima? Ništa drugo nego biti čovekoljubiv! A kada takvu jednu poruku dovedemo u vezu sa pitanjem odnosa prema mrtvima postaje jasno da bi obzirnost morala biti prihvaćena kao takav nivo moralnog ponašanja koji se graniči sa vrhunskim vrednostima čoveka kao ljudskog bića. Na žalost još od Seneke, pa i znatno pre njega živi poruka da “čoveku svakog dana preti opasnost od čoveka”. Arhimed nije bez razloga rekao “potop nije uspeo, ostao je čovek”. Ali, kakav čovek?

Pitam se, s toga: šta tzv. “moćnima” smeta Srbija, Srpski narod? I da li uopšte ima istine u tome da je on zao? Ili je odbrana srpstva uobrazilja, tačnije da se na neki način proturi neistina o tom narodu, da je on dostojan poštovanja? On je, navodno, loš ali, želi da se svetu predstavi kao dobar!

U kontekstu tako postavljenog pitanja mislim da ima puno razloga da podsetim na mišljenje, ocene koje su izrečene o tom narodu vezano, recimo za I svetski rat, a i ranije bitke u kojima je on učestvovao. Citiraću samo neke: Robert Lesing, američki ministar spoljnih poslova kaže: “Kada se bude pisala istorija ovog rata (reč je o I svetskom ratu) najslavniji odeljak te istorije nosiće naziv: Srbija”. Zatim car Vilijam drugi: “Heroji ja vas šaljem u nov rat protiv jedne male, ali vrlo hrabre nacije. To su Srbi koji su u toku tri neposredna rata protiv Turaka, Bugara i Austro-ugarske dali svetu dokaze velikih ratničkih vrlina i najvećih vojničkih sposobnosti i koji su, na zastavama poprskanim krvlju, ispisali za ove četiri godine samo, najveće i najslavnije pobede”. Vinston Čerčil: “Što se tiče Srbije ona se zaista borila očajnički i slavno, ne uzimajući u obzir nikakve druge interese osim svojih vlastitih, a sa strašnim posledicama za sebe”. Eduard Šire: “Svojim heroizmom u poslednjem ratu, divnim održavanjem date reči, uzvišenim mučeništvom, Srbija je stala u prve redove boraca za solidarnost naroda i za slobodu sveta, plemenitošću svoga držanja, stoičkom izdržljivošću u patnji, ona privlači opšte simpatije i divljenje”. Engleski list “Opserver”: “Nijedno u celoj istoriji sveta nije dalo, za slobodu i jedinstvo junačnijih i svetlijih žrtava od srpskog plemena”. Pol Pere, narodni poslanik Francuske:” Probijajući se kroz albanske gudure, trenutno nadjačana Srbija i dalje živi i nada se...”

Kriv si što nisi znao

Kao što je poznato potomcima tog naroda gotovo ni u čemu nisu zaostajali iza svojih slavnih predaka. Kakav su samo otpor pružili nacizmu. U nemačkim logorima, te u brojnim bitkama (Neretva, Sutjeska...), a zašto ne pomenuti i stratišta u našoj zemlji (bivšoj Jugoslaviji). Na stotine i hiljade njih dalo je svoje živote (Jasenovac, Banjica i dr.). Sve to svrstalo ih je u one prema kojima, kako reče Volter, dugujemo poštovanje i istinu.

Pitam se : šta je to uticalo na tzv. “Zapadne sile”, posebno na SAD i Britaniju, čije je učešće i žrtvovanje u Drugom svetskom ratu u odnosu na srpski narod bilo gotovo simbolično (mislim na broj mrtvih) – šta je dakle, uticalo na te sile da odnos prema srpskom narodu gotovo, potpuno izmene, posebno posle najnovijih ratnih događanja na Kosmetu, hrvatskoj i u Bosni. Jer, iz njih samo znanih razloga on je dobio etiketu naroda koji se genocidno ponašao i koji je kriv za mnoge pogibije i razaranja.

Ko bi mogao da predpostavi da će potomci onih slavnih ratnika (Solunaca) doživeti takva poniženja i osude! Neko će reći da osude ima, čak progona tzv. Zločinaca, ali, da te mere nisu uperene protiv naroda nego protiv pojedinaca koji moraju biti privedeni pravdi. Ali zar sve strukture koje su bile na određenim dužnostima u tim vremenima? Zar ti ljudi nisu morali da se drže date zakletve, jer neizvršenje obaveza, kao što znamo vodi direktno pred vojni sud. Nema gotovo nijednog značajnijeg oficira i političara koji nije na nekakvoj listi zločinaca! Izmišljen je i termin “komandna odgovornost” (morao si znati a ako nisi znao kriv si što nisi znao), te “zločinačko udruženje” itd.

Uzmimo slučaj Kosmeta (namerno ne kažem Kosovo što je na žalost kao termin i tema za raspravu prihvaćen i od naše domaće političke elite). U odnosu na navodno sirote Albance Srbi su predstavljeni kao zveri – ljudi koji su proganjali, uništavali taj etnos, koji je uzgred budi rečeno u Srbiji bili nacionalna manjina (bez obzira na broj). Ali vratimo se u doba Drugog svetskog rata i pogledajmo šta su predstavljali ti siroti ljudi? Bili su u službi nacista! (časne pojedinci izuzima). Kao Balisti ni broja se ne zna koliko su Srba pobili, ili proterali sa njihovih ognjišta. Ko može da negira činjenicu da su Albancima tj. Šiptarima, na Kosmetu i u državi Albaniji Hitler i Musolini obećali Veliku Albaniju, posebno na bazi Prizrenske lige? I šta se događalo i događa? Jedna Amerika i ne samo ona, koja se u Drugom svetskom ratu borila protiv tih istih fašista sada staje na stranu UČK. I ne samo što ih prihvata, nego ih i pomaže (čak i oružjem) u navodno njihovoj “pravednoj” borbi protiv Srba! I da bruka bude još veća forsirano podstiče procese koji bi trebalo da dovedu do stvaranja nove države – Kosova. Zamislite, stvara se “demokratska” država na delu Srbije, a uz to u sredini u kojoj još u velikoj meri vlada Zakon ledukađinija. Da ne govorimo o zaostalosti masa do nivoa drevnih običaja i tradicija, krvne osvete i sl. Trebalo bi, doduše pomoći tom narodu, ali bez obmana, a najmanje osiromašenih uranijumom i, svakako ne stvaranjem nekakvih baza za sebe sa kojih bi trebalo da se ide u nove invazije, osvajanja.

Narod koji se mora držati pod kontrolom

Rećiće neko: u pitanju je tzv. Miloševićev režim koji je, navodno naneo ne samo Albancima nego i Hrvatima i Bošnjacima (Muslimanima) neviđena zla. Pa haški tribunal zbog toga i postoji da se krivci privedu pravdi, kazne!

Da stvar bude jasnija pogledajmo pitanje malo šire i razmotrimo ga u kontekstu okruženja Srbije. Bugarska je, kao što znamo u I i II svetskom ratu bila na strani agresora, osvajača – fašista. Svojom “mudrom” politikom, kada je trebalo prikloniti se pobedniku. O Hrvatskoj ne vredi ni govoriti. Dovoljno je pomenuti stravično učešće Pavelićevih jedinica na Istočnom frontu, a i njihovo učešće u neviđenim zločinstvima nad Srbima i drugo. Mađarska i Rumunija takođe su bile desna ruka hitlerovaca. A što se tiče Makedonije, u njoj je bilo nešto otpora bugarskoj okupaciji (fašističkoj) ali u velikoj meri uz pomoć i sadejstvo partizanskih jedinica sa juga Srbije. Zbog čega sve to navodim? Zbog toga da bi bilo jasnije ko je bio šta u tim vremenima i da bi došao do ključnog razloga za odnos prema Srbima kakav danas postoji.

Mislim da nije potrebna velika pamet da bi se shvatilo da osvajačima zainteresovanim za Balkan, zemlje u okruženju Srbije nisu u datim kombinatorikama problem. Što je neverovatno. Bliže su čak EU za razliku od Srbije koja je daleko od nje jer, navodno, ne ispunjava uslove! Vrbuju se pojedinci, grupe za nečasna angažovanja (na bazi ucena zbog određenih delovanja u prošlosti koja ih kompromituju). Ista metodologija daje rezultate i kada su zemlje u pitanju – narodi, države. Sa Srbijom očigledno ide teže, jer kako se čini još u tom narodu živi duh predaka koji inspiriše ne samo kao istorijska činjenica, već i kao motiv. Ali ono što pomenutim osvajačima ponajviše smeta, rekao bih, da je ono čojstvo i junaštvo koje su Srbi ispoljavali u minulim ratovima i koje je, kao što sam rekao, veoma visoko bilo cenjeno. Zašto ne reći da možda zbog toga taj narod treba držati pod kontrolom. Kao da je Pol Pere proročanski naslutio da će taj narod koji je nekada morao da se probije kroz albanske gudure opet morati da doživljava određenu golgotu i da, što je bitno naglasiti živi kako živi (pritešnjen raznim ucenama i sankcijama) i nada se... A u krajnjoj liniji zbog čega? Da bi zapadne sile, posebno SAD, ne samo Kosmet već čitav Balkan pretvori u bazu sa koje će jurišati u dalje osvajanje sveta?!

Misao o izdajstvu živi u svesti srpskog naroda

U projektima osvajača sve, dakle, mora da bude čisto i jasno definisano. Nije bio nepoznat srpski slobodarski duh, ali nije bilo nepoznato ni ono što taj narod prati vekovima, a to je izdaja. Nije važno da li je Branković stvarno postojao i izdao Lazara. Važno je da misao o izdajstvu živi u svesti srpskog naroda kao zlo pri čemu, zavisno od određenih istorijskih okolnosti izbija na površinu. U istom kontekstu može se posmatrati i pogibija Karađorđa. A ako je tako zašto bi, upitajmo se, u vremenu kome živimo bilo drugačije. Na tu, dakle, kartu idu osvajači danas kada su u pitanju neviđeni pritisci, ucene, nasilje nad našom zemljom. I to će trajati dok se ne dobije željeni rezultat.

Tzv. anti zapadno raspoloženje evidentno je kod znatnog dela srpskog naroda. Ali nije u pitanju otpor nasilju određenih političkih struktura, koje je prilično evidentno. Neverovatan je taj svet. O Iraku, npr. Pričalo se svašta, posebno o nekakvom tajnom oružju. Sada ti isti (Buš i Bler) priznaju da su pogrešili, ali da je ipak korisno za svet što je Sadam uklonjen i što je izvršena invazija na tu zemlju sa užasnim posledicama. Radi se, dakle o otporu nastojanjima koja vode u neslobodu, zavisnost i uterivanje u svest ljudi onog što je poznato kao osećanje niže vrednosti, inferiornosti. U tom pogledu istorija je bogata primerima takvog transformisanja ljudi, naroda, koje ih vodi u ograničene uslove života koji ih praktično čine nemoćnim, primoravaju ih na ponašanje koje se graniči sa prihvatanjem ropske svesti kao jedino moguće alternative. Sklon sam da verujem da se, u uslovima u kojima živimo, to trenutno događa sa srpskim narodom. Ali kako to nasilje ne daje, rekao bih, očekivane rezultate, ono ne smo što je i dalje na sceni već se sve više pojačava, pa u nekim situacijama poprima čak tragične obrise. Osećanje beznađa, gubitka vere u mogućnosti za stvarni boljitak su uvek bile pojavni oblici takvog stanja. Da li će do toga doći videćemo. Nadajmo se da neće.

Uporište bezobzirnosti nije u stanju duha

Zašto sam odabrao za naslov ovog napisa bezobzirnost? Upravo, zbog toga što ta pojava, odnosno ta vrsta odnosa u društvu najslikovitije izražava ono što nazivamo niskim moralom, ali i niskom kulturom. Taso je pisao:”bez postizanja sigurnog materijalnog blagostanja u ljudskom društvu je nemoguće kraljevstvo duha”. A to znači da uporište bezobzirnosti nije u stanju duha, nego u materijalnom blagostanju, odnosno u nekoj vrsti nezaježljivosti čoveka koja se, kako je pisao From, može smatrati i kao njegova slabost. Rekao bih da i Niče nije slučajno rekao: “Koga ne možete da naučite da leti, toga naučite da što pre padne”. U tom smislu značajno je upozorenje našeg profesora Vuka Pavićevića koji kaže (misleći na Ničeovu ideju) ; “Viši čovek ne sme imati sažaljenje. Njega pogotovu ne smeju sputavati sitni obziri malih ljudi”. Zanimljiva je ruska poslovica: “nagutao se bogatstva pa se ni bratstva ne seća”. Kako su Latini bili u pravu kada su govorili: “Prokleta žudnja za zlatom, na šta sve ne nagoni ljudska srca”.

Sa pitanjem bezobzirnosti povezao bih odnos velikih sila prema Haškom tribunalu, kao službi za egzekuciju prema neposlušnim. Zar ne deluje krajnje ponižavajuće recimo odnos prema našoj zemlji u vezi sa slučajem Mladića. Ne mogu da shvatim gde bi mogla biti pravno, da ne kažem kulturno i moralno uporište u nalogu “dokažite da Mladić nije u Srbiji”. Dakle, treba dokazati da ne postoji nešto što, recimo, ne postoji! I drugo zar se sa predstavnicima naše vlasti ne može razgovarati normalno, bez pretnji i ucena? Uostalom svaki narod trebalo bi da ima pravo da se ponaša kako misli da je to za njega najbolje. Ako prema jednom optuženiku zemlja ima svoj stav zar to ne bi trebalo da bude njeno pravo, pa u tom smislu i da bude uvažavano, svakako uz određenu odgovornost. Nije dobra bezobzirnost i nadmenost u međusobnim komunikacijama ne samo pojedinaca nego i između naroda i država. Na kraju zar ne treba da postoji makar element međusobnog poverenja i uvažavanja. Jer sila izaziva samo razarajuće posledice, a time i nepravo, nemoral.

***

 
Predhodna strana

  Štampa

.


     © 2002 Srpska politika