|
Bezobzirnost
Bezobzirnosti je u
stvari, pitanje odnosa čoveka prema čoveku, odnos političkih struktura, čak
država prema drugim narodima i država. Onog koji u sebi sadrži elemente
nemorala, netrpeljivosti, i sadizma.
“Sila je
oduvek privlačila ljude niskog morala” - (Ajnštajn)
Piše: dr Momčilo Radosavljević
Kada
se postavi pitanje bezobzirnosti postavlja se, ustvari, pitanje odnosa
čoveka prema čoveku (a zašto ne reći i određenih političkih struktura, čak
država prema drugim narodima i država) i to onog koji u sebi sadrži elemente
nemorala, netrpeljivosti, a u ne malom broju slučajeva i sadizma. Podsetio
bih ovde na veoma interesantno razmišljanje prof. Radomira Lukića
(“Sociologija morala”) o bezobzirnosti. On je u stvari imao u vidu činjenicu
da blagostanje u principu postaje pretpostavka za samodovoljnost a to ima za
posledicu pretvaranje tog stanja u oholost, bezobzirnost, čak surovost, “sve
ono rđavo što odlikuje samo malu skupinu bogataša”.
Kada govorimo o bezobzirnosti treba podsetiti na stravičnu praksu krajnje
neljudskog, čak nemilosrdnog, ponašanja i to ne samo ljudi kao pojedinca već
kao naroda i država. Šta je na pr. agresija NATO-a, SAD na Srbiju ako ne
klasičan primer bezobzirnosti. Ali nije u pitanju samo naša zemlja, već i
mnoge druge koje svojim ustrojstvom i načinom rada i života ne odgovaraju
“standardima”, opcijama, moćnih političkih struktura u svetu. Nije važno što
takvo ponašanje ne odgovara ni najelementarnijim načelima morala.
Treba imati obzira prema živima
Pitam se da li su jedan Buš, Bler i njima slični ikada imali u vidu jednog
Voltera koji je, ne bez razloga, rekao da smo “dužni da prema živima imamo
obzira, a da mrtvima treba da dugujemo istinu”. Slično Floberu koji kaže:
“Zanimajmo se za mrtve generacije jer je to jedini način da budete milostivi
prema živima i da manje patite”. A šta znači imati obzira prema živima?
Ništa drugo nego biti čovekoljubiv! A kada takvu jednu poruku dovedemo u
vezu sa pitanjem odnosa prema mrtvima postaje jasno da bi obzirnost morala
biti prihvaćena kao takav nivo moralnog ponašanja koji se graniči sa
vrhunskim vrednostima čoveka kao ljudskog bića. Na žalost još od Seneke, pa
i znatno pre njega živi poruka da “čoveku svakog dana preti opasnost od
čoveka”. Arhimed nije bez razloga rekao “potop nije uspeo, ostao je čovek”.
Ali, kakav čovek?
Pitam se, s toga: šta tzv. “moćnima” smeta Srbija, Srpski narod? I da li
uopšte ima istine u tome da je on zao? Ili je odbrana srpstva uobrazilja,
tačnije da se na neki način proturi neistina o tom narodu, da je on dostojan
poštovanja? On je, navodno, loš ali, želi da se svetu predstavi kao dobar!
U kontekstu tako postavljenog pitanja mislim da ima puno razloga da podsetim
na mišljenje, ocene koje su izrečene o tom narodu vezano, recimo za I
svetski rat, a i ranije bitke u kojima je on učestvovao. Citiraću samo neke:
Robert Lesing, američki ministar spoljnih poslova kaže: “Kada se bude pisala
istorija ovog rata (reč je o I svetskom ratu) najslavniji odeljak te
istorije nosiće naziv: Srbija”. Zatim car Vilijam drugi: “Heroji ja vas
šaljem u nov rat protiv jedne male, ali vrlo hrabre nacije. To su Srbi koji
su u toku tri neposredna rata protiv Turaka, Bugara i Austro-ugarske dali
svetu dokaze velikih ratničkih vrlina i najvećih vojničkih sposobnosti i
koji su, na zastavama poprskanim krvlju, ispisali za ove četiri godine samo,
najveće i najslavnije pobede”. Vinston Čerčil: “Što se tiče Srbije ona se
zaista borila očajnički i slavno, ne uzimajući u obzir nikakve druge
interese osim svojih vlastitih, a sa strašnim posledicama za sebe”. Eduard
Šire: “Svojim heroizmom u poslednjem ratu, divnim održavanjem date reči,
uzvišenim mučeništvom, Srbija je stala u prve redove boraca za solidarnost
naroda i za slobodu sveta, plemenitošću svoga držanja, stoičkom
izdržljivošću u patnji, ona privlači opšte simpatije i divljenje”. Engleski
list “Opserver”: “Nijedno u celoj istoriji sveta nije dalo, za slobodu i
jedinstvo junačnijih i svetlijih žrtava od srpskog plemena”. Pol Pere,
narodni poslanik Francuske:” Probijajući se kroz albanske gudure, trenutno
nadjačana Srbija i dalje živi i nada se...”
Kriv si što nisi znao
Kao što je poznato potomcima tog naroda gotovo ni u čemu nisu zaostajali iza
svojih slavnih predaka. Kakav su samo otpor pružili nacizmu. U nemačkim
logorima, te u brojnim bitkama (Neretva, Sutjeska...), a zašto ne pomenuti i
stratišta u našoj zemlji (bivšoj Jugoslaviji). Na stotine i hiljade njih
dalo je svoje živote (Jasenovac, Banjica i dr.). Sve to svrstalo ih je u one
prema kojima, kako reče Volter, dugujemo poštovanje i istinu.
Pitam se : šta je to uticalo na tzv. “Zapadne sile”, posebno na SAD i
Britaniju, čije je učešće i žrtvovanje u Drugom svetskom ratu u odnosu na
srpski narod bilo gotovo simbolično (mislim na broj mrtvih) – šta je dakle,
uticalo na te sile da odnos prema srpskom narodu gotovo, potpuno izmene,
posebno posle najnovijih ratnih događanja na Kosmetu, hrvatskoj i u Bosni.
Jer, iz njih samo znanih razloga on je dobio etiketu naroda koji se
genocidno ponašao i koji je kriv za mnoge pogibije i razaranja.
Ko bi mogao da predpostavi da će potomci onih slavnih ratnika (Solunaca)
doživeti takva poniženja i osude! Neko će reći da osude ima, čak progona
tzv. Zločinaca, ali, da te mere nisu uperene protiv naroda nego protiv
pojedinaca koji moraju biti privedeni pravdi. Ali zar sve strukture koje su
bile na određenim dužnostima u tim vremenima? Zar ti ljudi nisu morali da se
drže date zakletve, jer neizvršenje obaveza, kao što znamo vodi direktno
pred vojni sud. Nema gotovo nijednog značajnijeg oficira i političara koji
nije na nekakvoj listi zločinaca! Izmišljen je i termin “komandna
odgovornost” (morao si znati a ako nisi znao kriv si što nisi znao), te
“zločinačko udruženje” itd.
Uzmimo slučaj Kosmeta (namerno ne kažem Kosovo što je na žalost kao termin i
tema za raspravu prihvaćen i od naše domaće političke elite). U odnosu na
navodno sirote Albance Srbi su predstavljeni kao zveri – ljudi koji su
proganjali, uništavali taj etnos, koji je uzgred budi rečeno u Srbiji bili
nacionalna manjina (bez obzira na broj). Ali vratimo se u doba Drugog
svetskog rata i pogledajmo šta su predstavljali ti siroti ljudi? Bili su u
službi nacista! (časne pojedinci izuzima). Kao Balisti ni broja se ne zna
koliko su Srba pobili, ili proterali sa njihovih ognjišta. Ko može da negira
činjenicu da su Albancima tj. Šiptarima, na Kosmetu i u državi Albaniji
Hitler i Musolini obećali Veliku Albaniju, posebno na bazi Prizrenske lige?
I šta se događalo i događa? Jedna Amerika i ne samo ona, koja se u Drugom
svetskom ratu borila protiv tih istih fašista sada staje na stranu UČK. I ne
samo što ih prihvata, nego ih i pomaže (čak i oružjem) u navodno njihovoj
“pravednoj” borbi protiv Srba! I da bruka bude još veća forsirano podstiče
procese koji bi trebalo da dovedu do stvaranja nove države – Kosova.
Zamislite, stvara se “demokratska” država na delu Srbije, a uz to u sredini
u kojoj još u velikoj meri vlada Zakon ledukađinija. Da ne govorimo o
zaostalosti masa do nivoa drevnih običaja i tradicija, krvne osvete i sl.
Trebalo bi, doduše pomoći tom narodu, ali bez obmana, a najmanje
osiromašenih uranijumom i, svakako ne stvaranjem nekakvih baza za sebe sa
kojih bi trebalo da se ide u nove invazije, osvajanja.
Narod koji se mora držati pod kontrolom
Rećiće neko: u pitanju je tzv. Miloševićev režim koji je, navodno naneo ne
samo Albancima nego i Hrvatima i Bošnjacima (Muslimanima) neviđena zla. Pa
haški tribunal zbog toga i postoji da se krivci privedu pravdi, kazne!
Da stvar bude jasnija pogledajmo pitanje malo šire i razmotrimo ga u
kontekstu okruženja Srbije. Bugarska je, kao što znamo u I i II svetskom
ratu bila na strani agresora, osvajača – fašista. Svojom “mudrom” politikom,
kada je trebalo prikloniti se pobedniku. O Hrvatskoj ne vredi ni govoriti.
Dovoljno je pomenuti stravično učešće Pavelićevih jedinica na Istočnom
frontu, a i njihovo učešće u neviđenim zločinstvima nad Srbima i drugo.
Mađarska i Rumunija takođe su bile desna ruka hitlerovaca. A što se tiče
Makedonije, u njoj je bilo nešto otpora bugarskoj okupaciji (fašističkoj)
ali u velikoj meri uz pomoć i sadejstvo partizanskih jedinica sa juga
Srbije. Zbog čega sve to navodim? Zbog toga da bi bilo jasnije ko je bio šta
u tim vremenima i da bi došao do ključnog razloga za odnos prema Srbima
kakav danas postoji.
Mislim da nije potrebna velika pamet da bi se shvatilo da osvajačima
zainteresovanim za Balkan, zemlje u okruženju Srbije nisu u datim
kombinatorikama problem. Što je neverovatno. Bliže su čak EU za razliku od
Srbije koja je daleko od nje jer, navodno, ne ispunjava uslove! Vrbuju se
pojedinci, grupe za nečasna angažovanja (na bazi ucena zbog određenih
delovanja u prošlosti koja ih kompromituju). Ista metodologija daje
rezultate i kada su zemlje u pitanju – narodi, države. Sa Srbijom očigledno
ide teže, jer kako se čini još u tom narodu živi duh predaka koji inspiriše
ne samo kao istorijska činjenica, već i kao motiv. Ali ono što pomenutim
osvajačima ponajviše smeta, rekao bih, da je ono čojstvo i junaštvo koje su
Srbi ispoljavali u minulim ratovima i koje je, kao što sam rekao, veoma
visoko bilo cenjeno. Zašto ne reći da možda zbog toga taj narod treba držati
pod kontrolom. Kao da je Pol Pere proročanski naslutio da će taj narod koji
je nekada morao da se probije kroz albanske gudure opet morati da doživljava
određenu golgotu i da, što je bitno naglasiti živi kako živi (pritešnjen
raznim ucenama i sankcijama) i nada se... A u krajnjoj liniji zbog čega? Da
bi zapadne sile, posebno SAD, ne samo Kosmet već čitav Balkan pretvori u
bazu sa koje će jurišati u dalje osvajanje sveta?!
Misao o izdajstvu živi u svesti srpskog naroda
U projektima osvajača sve, dakle, mora da bude čisto i jasno definisano.
Nije bio nepoznat srpski slobodarski duh, ali nije bilo nepoznato ni ono što
taj narod prati vekovima, a to je izdaja. Nije važno da li je Branković
stvarno postojao i izdao Lazara. Važno je da misao o izdajstvu živi u svesti
srpskog naroda kao zlo pri čemu, zavisno od određenih istorijskih okolnosti
izbija na površinu. U istom kontekstu može se posmatrati i pogibija
Karađorđa. A ako je tako zašto bi, upitajmo se, u vremenu kome živimo bilo
drugačije. Na tu, dakle, kartu idu osvajači danas kada su u pitanju neviđeni
pritisci, ucene, nasilje nad našom zemljom. I to će trajati dok se ne dobije
željeni rezultat.
Tzv. anti zapadno raspoloženje evidentno je kod znatnog dela srpskog naroda.
Ali nije u pitanju otpor nasilju određenih političkih struktura, koje je
prilično evidentno. Neverovatan je taj svet. O Iraku, npr. Pričalo se
svašta, posebno o nekakvom tajnom oružju. Sada ti isti (Buš i Bler) priznaju
da su pogrešili, ali da je ipak korisno za svet što je Sadam uklonjen i što
je izvršena invazija na tu zemlju sa užasnim posledicama. Radi se, dakle o
otporu nastojanjima koja vode u neslobodu, zavisnost i uterivanje u svest
ljudi onog što je poznato kao osećanje niže vrednosti, inferiornosti. U tom
pogledu istorija je bogata primerima takvog transformisanja ljudi, naroda,
koje ih vodi u ograničene uslove života koji ih praktično čine nemoćnim,
primoravaju ih na ponašanje koje se graniči sa prihvatanjem ropske svesti
kao jedino moguće alternative. Sklon sam da verujem da se, u uslovima u
kojima živimo, to trenutno događa sa srpskim narodom. Ali kako to nasilje ne
daje, rekao bih, očekivane rezultate, ono ne smo što je i dalje na sceni već
se sve više pojačava, pa u nekim situacijama poprima čak tragične obrise.
Osećanje beznađa, gubitka vere u mogućnosti za stvarni boljitak su uvek bile
pojavni oblici takvog stanja. Da li će do toga doći videćemo. Nadajmo se da
neće.
Uporište bezobzirnosti nije u stanju duha
Zašto sam odabrao za naslov ovog napisa bezobzirnost? Upravo, zbog toga što
ta pojava, odnosno ta vrsta odnosa u društvu najslikovitije izražava ono što
nazivamo niskim moralom, ali i niskom kulturom. Taso je pisao:”bez
postizanja sigurnog materijalnog blagostanja u ljudskom društvu je nemoguće
kraljevstvo duha”. A to znači da uporište bezobzirnosti nije u stanju duha,
nego u materijalnom blagostanju, odnosno u nekoj vrsti nezaježljivosti
čoveka koja se, kako je pisao From, može smatrati i kao njegova slabost.
Rekao bih da i Niče nije slučajno rekao: “Koga ne možete da naučite da leti,
toga naučite da što pre padne”. U tom smislu značajno je upozorenje našeg
profesora Vuka Pavićevića koji kaže (misleći na Ničeovu ideju) ; “Viši čovek
ne sme imati sažaljenje. Njega pogotovu ne smeju sputavati sitni obziri
malih ljudi”. Zanimljiva je ruska poslovica: “nagutao se bogatstva pa se ni
bratstva ne seća”. Kako su Latini bili u pravu kada su govorili: “Prokleta
žudnja za zlatom, na šta sve ne nagoni ljudska srca”.
Sa pitanjem bezobzirnosti povezao bih odnos velikih sila prema Haškom
tribunalu, kao službi za egzekuciju prema neposlušnim. Zar ne deluje krajnje
ponižavajuće recimo odnos prema našoj zemlji u vezi sa slučajem Mladića. Ne
mogu da shvatim gde bi mogla biti pravno, da ne kažem kulturno i moralno
uporište u nalogu “dokažite da Mladić nije u Srbiji”. Dakle, treba dokazati
da ne postoji nešto što, recimo, ne postoji! I drugo zar se sa
predstavnicima naše vlasti ne može razgovarati normalno, bez pretnji i
ucena? Uostalom svaki narod trebalo bi da ima pravo da se ponaša kako misli
da je to za njega najbolje. Ako prema jednom optuženiku zemlja ima svoj stav
zar to ne bi trebalo da bude njeno pravo, pa u tom smislu i da bude
uvažavano, svakako uz određenu odgovornost. Nije dobra bezobzirnost i
nadmenost u međusobnim komunikacijama ne samo pojedinaca nego i između
naroda i država. Na kraju zar ne treba da postoji makar element međusobnog
poverenja i uvažavanja. Jer sila izaziva samo razarajuće posledice, a time i
nepravo, nemoral.
*** |