|
Svetski
rat za vodu je u toku
Tajna “Agende 21”
Stručnjaci
ponovo upozoravaju: Svetski rat za vodu je u toku
• Zamena za
naftu će biti pronađena, kao i odgovarajuće tehnologije, ali zamena za vodu,
koje nema dovoljno – ne postoji
• “Bilo koji
vitalni resurs, pa i voda, mora biti instrumentalizovan isključivo od strane
svetske elite, da ne bi pao u ruke onih koji su nedorasli da ga eksploatišu”
Nije slučajno
osnivač jevrejske države David ben Gurion još 1956. godine izjavio: “Sa
Arapima vodimo rat oko vode i od ishoda te bitke zavisiće naša budućnost”.
Da je to upravo tako potvrđuju reči hašemitskog kralja Huseina, koji je 35
godina kasnije rekao: “Voda je jedini razlog zbog koga će Jordan ući u rat”.
“Treći svetski rat vodiće se zbog vode” - piše Tofler u bestseleru
“Supružnik”. Jedan od nezaobilaznih stratega na svetskoj pozornici danas,
bivši američki državni sekretar i član najuticajnijih međunarodnih lobija i
organizacija, Henri Kisinxer upozorava da će se budući ratni sukobi voditi
ponajviše zbog kontrole vodenih resursa.
Krajina “pala” i zbog vode
Vode je sve
manje, ne samo iz demografskih već i zbog niza drugih razloga: industrijskog
buma i zagađenja, kako atmosfere tako i vodnih izvora i tokova, a sa tim u
vezi i zbog velikih promena u atmosferi i biosferi (umiru brojne biljne i
životinjske vrste), vrućina i suša koje su sve veće, promena raspodela
tropskih i suptropskih klimata. Zagađivanje vodenih tokova nije ništa drugo
nego rat, ističu aktivisti nevladine organizacije “Njorld njater vision” i
navode da taj ekološki, odnosno “vodeni” rat nije zaobišao ni zemlje
Evropske Unije. U Italiji, Španiji i Portugaliji, u manjoj meri u Francuskoj
i Nemačkoj, biološkim toksinima su sporadično, u periodu od 1989. do 1993.
godine, podzemni tokovi zasejani industrijskim, odnosno biološkim toksinima.
Trgli su se
tek kada su na videlo izašle epidemije trovanja školjki, riba, rakova.
Razmere ovog nenuklearnog, ali opasnog udara su vidljive ako se zna da u
proizvodnji hrane pomenutih zemalja školjke, ribe i rakovi učestvuju sa 27
odsto. Ako ekolozi i lekari u razvijenoj Zapadnoj Evropi upozoravaju da u
podzemnim vodotokovima njihovih zemalja sve češće ima kultura bakterija koje
izazivaju poremećaje na digestivnom traktu, možete samo pretpostaviti kolike
su razmere tog problema u Istočnoj Evropi i zemljama u kojima je ekološka
kultura na mnogo nižem nivou. Rat za vodu je počeo - rečeno je i na
specijalizovanoj sesiji saveta Evrope pre nekoliko godina kada je jedna od
teza bila da je “postavši ugrožena u svežim, pijaćim vodama Nemačka gurnula
Hrvatsku u rat protiv ostatka Jugoslavije, kako bi kasnije morala da vojnu
pomoć i druge usluge u procesu dobijanja nezavisnosti vrati, stavljanjem
kontrole nad vodenim resursima, u ruke zainteresovanih koncerna”. Misli se
na region Plitvičkih jezera, gde se nalaze najbogatiji izvori prirodnih
podzemnih i nadzemnih vodotokova (oko sedam odsto evropskog potencijala).
Zato stratezi pobedu Hrvata nad Srbima u Krajini smatraju za Hrvate izuzetno
važnom, upravo zbog stavljanja pod kontrolu Plitvičkog regiona.
“AGENDA 21”: POTČINJAVANJE TROVANJEM
Mnogi su se
1999. godine pitali zašto su Amerikanci bombama sa osiromašenim uranijumom
bombardovali izvore na jugu centralne Srbije i u pokrajini Kosovo. Možda se
odgovor, ili deo odgovora može naći u “Agendi 21”, dokumentu koji je usvojen
na završnoj sednici Samita o zemlji, u organizaciji UNCED-a (Konferencija UN
o životnoj sredini u razvoju). “Ne sme se dozvoliti nacionalnim političkim
ili etničkim grupama da posegnu za ucenjivanjem svetske zajednice pomoću
izvora nezagađene vode. Čak preporučujemo, za početak, kao delotvorno
upozorenje da se, negde, nekako, delimično zatruju ili unište vodni izvori,
kako bi svetu bilo jasno šta nekoga čeka ako se usudi da pravo upravljanja
vodenim resursima upotrebi protiv interesa nadnacionalnih struktura, jer
jedino one mogu da obezbede racionalnim, profitnim poslovanjem da voda bude
dostupna svima, uz uslov da mogu da je plate, naravno” - zapisano je u
dokumentu konferencije UN u Rio de Ženeiru, još 1992. godine.
Globalni upravljači vodom
Kada se dalje
analizira tekst pomenute “Agende 21”, čije je usvajanje nametnuto na
završnoj sednici Samita o zemlji, onda je mnogo jasnije zašto se ratovalo i
ratuje pod vođstvom SAD.
“Do kraja 2004. godine trebalo je obezbediti funkcionisanje Univerziteta UN
koji bi obrazovao i školovao kadrove – buduće upravljače prirodnim
resursima. Bilo koji takav resurs trebalo bi da bude instrumentalizovan od
strane svetske elite, kako ne bi pao u ruke onima koji nemaju potrebna
znanja za eksploatisanje istih.” “Agenda 21” preporučuje da “svetski moćni u
finansijama moraju da oforme takve oružane snage koje će predstavljati
respektabilnu moć, veću od bilo koje pojedinačne suverene države na čijoj bi
se teritoriji vodili ratovi za vodu u ovom veku”. Globalisti, posredstvom
foruma UN i međunarodnih organizacija u kojima odlučujuću moć imaju SAD, idu
dalje i predlažu da se kontrola vodnih resursa zapravo da u ruke moćnih
korporacija.
Tako Svetski
savet za vodu, pod pokroviteljstvom Svetske banke, predlaže da se “zbog
racionalizacije potrošnje” upravljanje vodom preda u ruke privatnih
kompanija. Zalud
su organizatori demonstracija u Sijetlu tvrdili da je “voda opšte dobro”.
Argument globalista, koji se kriju iza Svetskog foruma za vode, jeste da
države neće moći da u značajnijoj meri povećaju svoje izdatke za razvoj i
modernizaciju distributivnih mreža, opremu za pročišćavanje i nove sisteme
za navodnjavanje. (Danas se za to troši oko 75 milijardi dolara godišnje,
dok će 2025. godine biti potrebno oko 180 milijardi dolara). Naravno, oni
koji ulažu u opremu trebalo bi i da profitiraju, a to znači da se “utvrdi
cena vode”. Kako to treba sprovesti može se zaključiti iz studije Pacifičkog
instituta, koju su finansirali Rokfeler fondacija i dve američke mega
korporacije. Pošto postoji opasnost od “curenja dela investicija ili profita
u lokalna područja” i u ruke lokalne elite, trebalo bi “u potpunosti
izmestiti transfer tehnologija i finansija izvan mogućnosti kontrole i
uticaja lokalnih organizacija ili država”.
Amerika svoje čuva, a tuđe troši
Dakle, kroz koncept
formiranja novog svetskog poretka preporučuje se stavljanje bogatih izvora
voda pod “međunarodnu” kontrolu, to jest pod kontrolu moćnih. Taj koncept je
predviđen za osvajanje bogatih vodnih izvora u Sibiru i u centralnoj Aziji,
kao što je danas već na delu u oblasti eksploatacije izvora nafte. Koliko se
SAD odgovorno odnose prema svojim potencijalima vode, kojom su relativno
bogati, svedoči i opredeljenje te zemlje da svoje izvore vrlo odmereno
koristi. Ali zato se posredstvom moćne “Koka - Kole” i drugih mega
korporacija zdušno eksploatišu bogatstva drugih zemalja (među 34 najveće
svetske kompanije čak 26 je iz Sjedinjenih Država).
VODA, NOVO IME ZA MOĆ
Zašto pitanje vode za
piće poprima tako dramatičnu važnost?
Potrošnja tog strateškog resursa, nažalost ograničenog, sve više se uvećava.
Početkom ovog veka troši se sedam puta više slatke vode nego početkom
prethodnog stoleća. Situacija će se sve više pogoršavati kako se
stanovništvo bude uvećavalo (za 50 godina na planeti Zemlji živeće,
procenjuje se, 10 milijardi ljudi, a posebno alarmantan demografski rast se
očekuje upravo tamo gde već sada ima isuviše problema sa vodom - u Africi i
Aziji). Možete li zamisliti u kakvom će se “vodenom stresu” naći Afrika kad
joj se broj stanovnika sa 750 miliona uveća na milijardu i po, ili Azija,
gde će živeti oko 5,2 milijardi ljudi (sada ih je na tom kontinentu 3,5
milijardi)?
Ni Evropa nije u veseloj situaciji jer su rezerve vode u njoj 2000. godine
bile 4,6 hiljada kubika po stanovniku, što je manje nego u Africi (5,1
hiljadu metara kubnih godišnje po stanovniku), a tek nešto više nego u Aziji
(3,3 hiljade kubika).
Bolja situacija je u Severnoj i Srednjoj Americi, gde su na kraju drugog
milenijuma zabeležene godišnje rezerve vode od 17,5 hiljada metara kubnih po
stanovniku. (Tamo je potrošnja 1990. godine bila 1861 kubik po stanovniku,
dok je u Evropi svaki stanovnik, u proseku, trošio godišnje 713 kubika, u
Aziji 519, a u Africi samo 245 kubika).
Kako su bezmalo svi
ratovi u novije vreme vođeni iz ekonomskih razloga, odnosno zbog kontrole
nad strateškim sirovinama (od Drugog svetskog rata do danas bio je 121
lokalni ratni sukob, od čega su iza 117 stajale SAD), tako će biti i
ubuduće. Kad vojni stratezi kažu da se u budućnosti neće ratovati za naftu i
teritoriju već za vodu, imaju u vidu da su SAD i saveznici, odnosno mega
korporacije, stavili pod kontrolu naftne izvore. Njihova eksploatacija biće
završena najduže za 50 godina, a traže se i zasnivaju novi energetski izvori
i nove tehnologije. Ali, ne postoji ništa što može da zameni čistu pijaću
vodu, koje je sve manje.
“Svetu su neophodne dve
nove revolucije - zelena i plava”, pišu eksperti Instituta Xon Hopkins, u
izveštaju o upravljanju strateškim resursima. “Zelenom će biti ovladano
globalističkim načinima poljoprivredne proizvodnje, a plavom će biti
ostvareno konačno precizno monolitno upravljanje resursima vode širom
sveta”.
No, ako revolucija bude imala sukobe među revolucionarima oko podele plena,
kako to često biva pre ili posle, eto novih ratnih vihora u čijem će
središtu teći voda.
Piše:
Gordan Ranitović
http://www.srpskoogledalo.co.yu/pub/80/resursi.htm
|