Kako se pripremao
Balkanski rat
 Počinju
polako da isplivavaju sve prljavštine u zapadnoj strategiji razbijanja
Jugoslavije gde su Srbi unapred određeni kao krivci i koje je trebalo
potpuno razbiti kao dominantnu naciju na centralom Balkanu
WSWS : Srpskohrvatski
Peter Schwarz
Sporazum
u Rambouilletu predvidio okupaciju čitave Jugoslavije
Odbijanje
Miloševićeve vlade da potpiše sporazum Rambouilleta dalo je NATO-u legalno
opravdanje za njihov rat protiv Jugoslavije. Međutim, za dugo vrijeme, tačan
sadržaj ovog sporazuma je bio nepoznat. Kontakt Grupa, odgovorna za
pregovore u Rambouilletu i Parizu, se složila da o tome šuti. Kompletan
sadržaj je samo nedavno bio stavljen na internet sajt Centra Albansko
Kosovske Krize.
Kao što se
sada može vidjeti, sporazum sadrži odredbe koje bi cijelu Jugoslaviju
potčinile NATO-voj okupaciji. Zvanične izjave su neprestano tvrdile da je to
samo pitanje autonomije za Kosovo, koja bi bila osigurana postavljanjem
"mirovnih snaga" na Kosovu. Međutim, Appendix B (Dodatak B), "Status
Multi-Nacionalnih Izvršnih Vojnih Snaga," dozvoljava NATO-u slobodno
kretanje "po čitavoj Jugoslaviji", t.j., Srbiji, Crnoj Gori kao i na Kosovu.
Tekst Člana
(Artikla) 8 ovog Appendixa piše: "NATO-vo osoblje će uživati, skupa sa
svojim vozilima, brodovima, avionima i opremom, pravo na slobodno i
neograničeno kretanje i nesmetani prolaz kroz čitavu FRJ [Federativnu
Republiku Jugoslaviju] uračunavajući zračni prostor i teritorijalne vode.
Ovo treba da obuhvati, ali ne i da bude ograničeno na, pravo na noćenje na
otvorenom, manevrisanje, odredišta i upotrebu svih područja ili objekata
koji budu potrebni za potporu, vježbe i operacije."
Član 6
garantira okupacionim snagama potpuni imunitet: "NATO-vo osoblje, pod svim
okolnostima i u svako vrijeme, treba da bude imuno od partijskih sudova u
pogledu svih civilnih, administrativnih, kriminalnih, ili disciplinskih
prekršaja koji bi mogli biti počinjeni od njih u FRJ."
Član 10
osigurava NATO-ou besplatnu upotrebu svih cesta, aerodroma i luka
Jugoslavije.
Da je vlada
Jugoslavije potpisala ugovor, ona bi se odrekla svih prava suvereniteta nad
svojom teritorijom. Berliner Zeitung je zapazio, "Prihvaćanje ovoga
izgleda kao potpisivanje predaje poslije kapitulacije u ratu...Činjenica da
predsedjnik Jugoslavije Milošević nije htio potpisati takav ugovor je
razumljiva."
Način na koji
je jugoslovenska vlada pozvana da potpiše ovu naredbu-podnijetu kao
ultimatum-i tajnost u pogledu njenog sadržaja, sugeriše da su konferencije u
Rambouilletu i Parizu imale u cilju da pruže izgovor za rat, a ne političko
riješenje sukoba na Kosovu.
"Sporazum kao
što je ovaj ne može potpisati ni jedan vladar suverene države," objašnjavaju
radikalne novine Taz, prve njemačke novine koje su štampale odlomak
iz ovog sporazuma.
"Ako su ti
razgovori stvarno imali u cilju da proizvedu saglasnost, a ne samo da
pokušaju ubijediti one sumnjičave o neizbježnosti NATO-vih napada, onda je
tekst sporazuma zaista neshvatljiv."
Orginalni
prijedlog Kontakt Grupe, koji je služio kao temelj za konferenciju u
Rambouilletu, nije sadržavao te spomenute stranice. Pregovori su prvo
trebali da odlučuju pitanje kosovske autonomije, pa tek onda uzeti u
razmatranje vojne mjere koje bi se uspostavile da se to izvrši do kraja. Ovo
je bila osnova za jugoslovensku vladu da učestvuje na konferenciji.
Tokom
pregovora, koji su trajali od 6. do 23. februara, pet članica Kontakt
Grupe-SAD, Britanija, Nijemačka, Francuska i Italija-su otvoreno počele da
prihvataju stanovište kosovskih Albanaca, koji su insistirali na
postavljanju NATO-ove vojske unutar Kosova. Na posljednji dan konferencije,
bio je predstavljen zaključni plan sporazuma, uklučujući prije spomenuti
Appendix B.
Počev od
tada, neizmijenjeni plan koji obuhvata kosovsku autonomiju-sa kojim se
jugoslovenska vlada uglavnom složila-i prijedlozi za postavljanje NATO-ve
vojske unutar Kosova su bile karakterizovane kao jedan "nerazdvojni paket."
Jugoslovenska delegacija je dobila jedan gadan izbor: ili da svare
ultimatum, ili da potpuno odbiju sporazum u cijelini, što su oni i uradili.
Na
iznaneđenje NATO-a, kosovski Albanci su također odbili da potpišu. Prema
tome, konferencija se opet bila privremeno odgodila, sve dok Kosovari nisu
potpisali isti plan 18. marta. NATO se tada dokopao izgovora koji mu je
trebao da lansira napad. 24. marta, pale su prve bombe.
Izgleda da
nije samo nekoliko političara, koji snose odgovornost za lansiranje rata,
bilo neinformisano u vezi toka događaja. Oni su se složili da napadnu
Jugoslaviju čak i bez čitanja teksta koji je bio upotrijebljen da to
opravda. NATO-va kampanja lažnih informacija koja se koristila od početka
rata, nije određena samo za običan narod, nego i za parlamentarce i više
državne službenike.
Prema
izviještaju novina Taz, koje su ispitivale Njemačko Ministarstvo
Vanjskih Poslova, dva od trojice najviših zastupnika-Ministar Države Gunther
Verheugen (social demokrat) i Ludger Volmer (zeleni)-su bili sasvim
iznenađeni. Oni tvrde da je Član u Appendixu B njima "potpuno novi." Treći
zastupnik-Stalni Sekretar Wolfang Ischinger-tvrdi da taj dio sporazuma
proizilazi iz jednog ranijeg, koji više nije aktuelna verzija, i koji je
jasno opovrgnut činjenicama.
Članak u
Taz novinama se pita, Koliko je Ministar Vanjskih Poslova Njemačke
Joschka Fischer zaista znao? Oni postavljaju drugu mogućnost: "Da li je
federalna vlada namjerno varala parlamentarce i javnost."
Mnogi
parlamentarni izaslanici su se ljutito izrazili prema vladinoj igri žmurke.
Tekst sporazuma je bio zvanično prestavljen njemačkom parlamentu tek prošli
četvrtak, više od dvije sedmice od kako je rat počeo.
Angelika Beer
je napisala pismo svome kolegi u Zelenim Joschki Fischeru, u kome kaže da bi
se ona izrazila protiv zračnih napada da je znala sadržaj sporazuma.
Izaslanik
Socijal Demokratske Partije Hermann Scheer je rekao, "Da smo imali priliku
da pročitamo ovaj sporazum čim je bio gotov, onda se argumenat da su svi
politički i diplomatski manevri bili iscrpiljeni, i da je sve što je ostalo
prijetnja bombardovanjem, ne bi mogao odbraniti."
Scheer
optužuje vladu što prihvata činjenicu da SAD ispoljava previše uticaja na
NATO-ve odluke.
Pozadina nastanka
Dejtonskog sporazuma
Uoči
potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu, Amerikanci su nekadašnjem
predsedniku Srbije i SRJ Slobodanu Miloševiću obećali da će, ukoliko sedne
za pregovarački sto, u budućnosti Republici
Srpskoj omogućiti održavanje referenduma za otcepljenje od
Federacije BiH, tvrdi Muhamed Šaćirbegović, bivši ambasador Bosne i
Hercegovine u Ujedinjenim nacijama.
U intervjuu
sarajevskoj NTV "Hajat" koji je dao putem satelitskog linka, Šaćirbegović je
rekao da su SAD "tražile od Miloševića da kaže šta zahteva zauzvrat da bi se
priključio pregovorima u Dejtonu", a Milošević je tada "tražio da Srbima
pripadnu enklave u istočnoj Bosni: Srebrenica, Žepa i Goražde".
- Tada je
postignut sporazum između Miloševića s jedne i Bila Klintona, Ričarda
Holbruka i Jasušija Akašija s druge strane, da se Srbima predaju te enklave.
Američka administracija nas je nagovarala da predamo te zone, ali ni Alija
Izetbegović, ni Haris Silajdžić, ni ja nismo želeli da to prihvatimo.
Američki pristanak na Miloševićeve uslove bio je nešto između žutog i
zelenog svetla za vojne akcije u okolini Srebrenice - smatra Šaćirbegović.
On takođe
tvrdi da je drugi deo sporazuma američke administracije i Miloševića
uključivao i da se "dozvoli referendum za otcepljenje Republike Srpske i
njeno pripajanje Srbiji, na čemu u poslednje vreme intenzivno insistira
premijer RS Milorad Dodik".
- Po svemu
sudeći Dodik i drugi pojedinci u RS to sada upotrebljavaju kao vrstu ucene
prema Stejt departmentu u kojem većina zna da takav sporazum postoji i ne
želi da takva informacija dospe u javnost. Nekadašnji državni sekretar SAD
Medlin Olbrajt pokušavala je da zaustavi taj drugi deo dogovora Klintona i
Miloševića - kategoričan je Šaćirbegović.
Da li on
govori istinu, gotovo je nemoguće proveriti od aktera pregovora u Dejtonu.
Slobodan Milošević je preminuo u Ševeningenu, Milan Milutinović, tadašnji
ministar inostranih poslova SRJ i Momčilo Krajišnik, predsednik Skupštine RS
nalaze se u pritvoru Haškog tribunala, dok haški istražitelji već devet
godina tragaju za bivšim predsednikom RS Radovanom Karadžićem.
http://www.srpskadijaspora.info/index.asp |
