Predhodna strana

Kako smo ubijali u Pakračkoj Poljani

Miro Bajramović, bivši pripadnik tzv. Mercepove jedinice, otvoreno svjedoci o zločinima sto su ih on i njegovi ratni drugovi pocinili na podrucju Pakraca, Gospica, Zagreba, Slanog…

Zovem se Miro Bajramovic i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s tom cinjenicom navecer zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam

rukom ubio sedamdeset dvoje ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteze ti je zapaliti prvu kucu i ubiti prvog covjeka. Poslije sve ide po sablonu.
Tomislava Mercepa upoznao sam 1991. godine u Dalju. Od tada smo skupa ratovali. Prošli smo puno toga zajedno. Nasa se jedinica zvala„Jesenje kise”,odnosno,sluzbeno,Prva Zagrebacka specijalna postrojba pri MUP-u. Među hrvatskim braniteljima i narodom se jako dobro zna tko su„Jesenje kise”.

LIKVIDACIJE U GOSPICU I SLANOM

Prije odlaska u Pakracku Poljanu, negdje u rujnu 1991., bili smo u Gospicu. U Gospicu je dovoljno bilo da budete Srbin, pa da vas više ne bude. Nasa je grupa dolje likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana. Za Gospic je vrijedila naredba:„etnicki ocistiti”;ubili smo direktora poste, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvodjena metkom u celo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovnistva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospicu.
U Slano smo isli četiri puta i likvidirano je trinaest osoba, svi su bili Srbi. Od njih trinaest ja sam ih ubio osam. Moju grupu su cinili Sinisa Rimac, Miroslav Brisevac, Igor Mikula i mala Gordana, čije prezime nikada nisam upamtio.

PAKRACKA POLJANA:„OBRADA”ZATVORENIKA

U Pakracku Poljanu stigli smo 6. Listopada 1991. godine, nakon povratka iz Gospica. Zatvorenike smo drzali u podrumu osnovne skole, a kad ih je bilo vise, onda bismo ih stavljali i u ucionice. Za njih su najgore bile noći kad smo ih operativno obradjivali, a to je znacilo da smo pokusavali pronaći najbolji način da im nanesemo sto veću bol kako bi sto vise priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika - plamenom iz boce plina i onda ga polijete otcom, a to radite uglavnom po genitalijama i ocima. Zatim postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina prikljucite na to. Radi se o istosmernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osecaj kod covjeka. Pitas onda tog prikljucenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrecuci poljski telefon nazoves Dvor na Uni. Zatvorenicima se znao u guzicu gurati petozicni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana so ili ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali nauciti„Lijepu nasu”, a to ih je natjerao zapovjednik zatvora Mijo Jolic koji danas, jednako kao i Suljic, ima restorane po Hrvatskoj. Kad se sjetim svih tih mucenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice, najbolnije je zabiti male cavale pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju od covjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ljudi su pod takvim mucenjima priznavali sve sto su znali i što se od njih trazilo. U početku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napisu sve sto znaju, a trazilo se sto vise imena i lokacija.

Tomislav Mercep je bio zapovjednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Mercep je sve znao. On nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali on je citao sve sto smo mu mi pisali u izvjescima, premda je vecina informacija priopcavana usmeno. On je znao za svaku likvidaciju, jer je bio zapovjednik i bio je za nas karizmaticna osoba. Nekoliko nam je puta rekao: „Nocas ocistite sva ta govna.” To je znacilo da se likvidiraju svi zatvorenici. Ako nisi učinio sto je naređeno, onda si bio peta kolona, a mi smo u Pakrackoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plasili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po celu noc slusalo jauke i zapomaganje iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smijeli reci. Svi su znali da bi, ako nešto priupitaju, i sami mogli zavrsiti u zatvoru.

Jednom sam rekao da su svi koje sam ubio umirali sretni, jer sam im ja na malom bloku pisao potvrde da mogu proćinaše straže i oni s tom potvrdom sretni idu doma. Onda sam ih ja cekao snajperom. Umirali su nasmijani.

Mi Srbe nismo djelili na vojnike i civile; ako smo nasli pusku bilo gdje sakrivenu, on je za nas bio četnik. Srbi su u to vrijeme jako teško mogli opstati, jer ne vele badava da kud mi prodjmo, trava ne raste. Koliko ja znam, vise od pedeset Srba dovedeno je u Poljanu iz Zagreba, a dovozili su ih svi koji su bili u uzem Mercepovu krugu - Rimac, Suljic, Mikula, Hodak, ja…

Relativna je stvar koliko smo dugo drzali zatvorenike. To je zavisilo o tome za koje vrijeme bismo ih uspjeli iscrpiti. Većinom smo ih prije ubijanja drzali između dva i pet dana. Oni da su i prezivjeli, ne bi kasnije bili normalni ljudi. Srbi koji su bili dobri i lojalni, sluzili su nam za kopanje grobova, s tim da smo im govorili da kopaju zaklone za puskomitraljez. Jednom je jedan od zatvorenika, bio je iz Kutine, kazao da mu je to petnaesti ili sesnaesti zaklon. Odmah smo ga likvidirali, jer njegovo nije da broji nego da kopa.

Vladalo je tada veliko koristoljublje. Nas je tridesetak islo pedeset metara ispred prvog tenka, mi smo čistili i likvidirali koga smo zatekli. Iza nas su isli neki koji su se nazivali mercepovcma i koji su krali i palili kuce. Takvi su bili Mardjeralo, Rukavina…Mercep nam je govorio da Srbima otimamo sve, a da novac koje nađemou njihovim kucama moramo predavati u stab za kupovinu naoruzanja. Međutim Trusic, Mercep, Rukavina zvani Pop i Nedeljko Posavec su dijelili novac između sebe. Kako to znam? Dan prije ubistva Pave Mlinarica, jedan na drugog su pucali Posavec i Rukavina, jer nisu podijelili novac na jednake dejelove. Posavec je maknut iz postrojbe, ali mu nisu uzeli novac, a tu nije bilo tisucu ili sto tisuca DEM, tu je bilo mnogo vise.

Ne bih mogao reći da su u Pakrackoj Poljani vrsena masovne likvidacije, radilo se o grupama od sedam do deset ljudi. Zapravo sve je ovisilo koliko se ljudi nalazilo u zatvoru. Ponekad smo znali likvidirati u kucama, a kucu potom dignuti u zrak. Nema tijela. Bilo je puno takvih kuca, najviše u selu Bujavici.

U to je vrijeme bilo ovakvo razmišljanje: Ubij srbinu dijete, jer on nice na minus dvadeset. U ono vrijeme uopce nisam imao osjecaj da su Srbi ljudi kao i mi, da su i oni nečiji ocevi, braca, djeca… Ne, djecu nismo ubijali, osim sto je Suljic ubio Aleksandru Zec. Po mojoj procjeni u Poljani je likvidirano sve zajedno oko 280 ljudi, a kroz nju je prošlo i desetak žena. Osim Marine Nuic, secam se jedne Nade iz Kusonja koja je ubacena među nas. Bila je tu i neka starica kojoj je u kuci nađensnajper. Osim te starice sve su ostale žene silovane pa ubijene. To je istina.

IZDAVANJE ZAPOVJEDI

Demantirao bih rijeci Ivana Vekica iz prošlog Ferala. On laže, on je sve znao. Ja mu mogu reći koliko je naša jedinica dobila naredbi od njega. On bi rekao „od vas tražim da napravite to, to i to”. Nikad se nismo vratili da nismo izvrsili zadatak, a najviše se radilo o likvidacijama. Njegova je zapovjest da se ubije Miloš Ivošević, a zbog njega je trebalo biti ubijen i jedini prezivjeli Srbin iz Poljane, Stevan Brajanovic. Ponavljam, Ivan vekic je sve znao.

U zatvoru sam bio od drugog sijecnja do 30 travnja 1992. godine. Meni je bilo najzalosnije sto je 15. sijecnja Hrvatska priznata, a ja u Remetincu. Oslobodjeni smo kad je Seks postao javni tuzilac, ali smo pusteni u dvije grupe. Mikula, Hodak, Snjezana Zivkovic, Suljic i Rimac su ostali cetrdesetak dana duže u zatvoru zbog Zeca. Prvi mjesec u zatvoru su se prema nama ponasali okrutno. Ne, nitko nas nije smio dirati, jer da je nad nama bilo neko fizicko izivljavanje, ja mislim da danas policiska zgrada u DJordjicevoj ne bi postojala. Tu je veliki utjecaj imao Mercep, koji je organizovao nasu obranu, te Ivan Vekic, koji danas istupa s kojekakvim glupostima. U to je vrijeme bio na nasoj strani. Možda sam to već kazao, ali ponavljam da su istrazni suci Jvanovic i Horvatinovic bili prilično korektni, nisu ih zanimali detalji.

Veliki sam vjernik. Imam na ruci prsten-krunicu iz Međugorja. Bog sve prasta do odredjene granice. Ja mislim da sam dosad dovoljno kaznjen za sve sto sam pocinio. Zivotna bi mi satisfakcija bila da mi djeca imaju egzistenciju, jer jako dobro znam sto će mi se dogoditi nakon ove price, ali samo bih volio da neko povede racuna o mojoj djeci. Stvarno imam prekrasan brak i prekrasnu obitelj, dvoje divne male djece. Moja supruga zna za sve sto sam ja radio, jer samo tako možemo zajedno zivjeti.

Nije mi lakse kad sam vam sve ispricao. Plasim se svoje postrojbe. To su prekaljeni profesionalci, koji ne promasuju često. I znam da mi Haag ne gine.

  Štampa