| Politički komentari |
|
Zemlja veličstvene prirode i istorije Poluvjekovna ostrvljenost Brozovih crnogorskih satrapa i njihovih naslednika na Moraču Prenosimo dio opsežnog razgovora sa Komnenom Bećirovićem, emitovanog na CKCU 93.1 FM iz Otave, 16 oktobra 2006
K.B. Jeste, tu knjigu od preko 300 strana, objavio sam u ljeto 2002. u izdanju Mitropolije crnogorsko-primorske, povodom 750-e godišnjice osnivanja manastira Morače, dakle 1252 - 2002. Pored mojih sopstvenih štiva, ta knjiga sadrži mnoštvo tekstova iz pera poznatih geologa, geografa, arheologa, inženjera, hidroenergetičara, istoričara, istoričara, istoričara umjetnosti, umjetnika, književnika, pjesnika, novinara koji se svi u jednom slažu: da treba odustati od kobnog projekta elektana na Morači i, radi toga, potapanja doline Morače, nastalog 50-ih godina XX-og vijeka u glavama Brozovih usrećitelja naroda kad je važila ona čuvena Lenjinova formula: industrijalizacija + elektrifikacija = socijalizam. Razmjere ekološke katastrofe Po toj prvobitnoj zamisli, čiji je idejni tvorac profesor Hrvoje Požar sa zagrebačkog Sveučilišta, trebalo je ispregrađivati branama svu Moraču od izvora do uvora, a kube manastira Morače, tog najznačajnijeg istorijskog spomenika u Crnoj Gori, trebalo je da se nađe na 40 metara ispod površine vještačkog jezera. Posle, kada se Brozov režim malo uljudio, nivo jezera je spušten za tih 40 metara, ali je ostao u visini rečne terase, stare oko pola miliona godina, na kojoj se nalazi crkva Uspenja Svete Bogorodice na Morači tako da bi jezero udaralo u njene temelje, stvaralo vlagu u njenim zidovima, i time, prije ili kasnije, izazvalo njenu propast sa njenim dragocjenim neimarstvom i slikarstvom, u prvom redu čuvenom freskom Gavran hrani Proroka Iliju, koja je najljepše pretstavljanje tog svetitelja u cijeloj hrišćanskoj umjetnosti. Stoga ćete u mojoj knjizi naći i pismo britanskih vizantologa sa Oksforda na čelu sa slavnim Dimitrijem Obolenskim, u odbranu lavre na Morači. Opasnost po manastir morački bila bi utoliko veća što se naspram njega nalaze poznata klizišta Đuđevine i Bara Radovića, najveća na Balkanu, koja bi bila potkopana vještačkim jezerom pri njihovom dnu i survala se jednog dana u jezro povećavši njegov nivo za nekoliko desetina metara. Sve su to geolozi utvrdili i predvidjeli.
Damoklov mač od pola milijarde kubika vode nad Pogoricom No to još nije sve, budući da bi se podizanjem velike brane visoke 150 metara u mjestu zvanom Andrijevo u kanjonu Morače, zvanom Platije, stvorilo vještačko jezero od pola milijarde kubika vode, samo na 50 km, uzvodno od Podgoricem, to su geolozi su kategorični: u slučaju proloma te brane, usled zemljotresa – radi se o trusnom području - ili ratnih dejstava, vodeni talas bi zbrisao Podgoricu sa njenih 250 hilada stanovnika sa lica zemlje. Čak je proračunato da bi vodeni talas na glavnom podgoričkom trgu bio visok 16 metara. Ova brana u kanjonu Morače, spriječila bi prolazak tople mediteranske struje u Rovca i Moraču, te bi se stoga, kao i zbog postajanja vještačkog jezera, u ovim krajevima klima drastično promijenila, što bi se negativno odrazilo na život ljudi te na biljni i životinjski svijet. Ne treba zaboraviti ni suludu zamisao prevođenja dijela voda Tare u Moraču, jer na Morači nema dovoljno vode da bi se stvorilo ogromno vještačko jezero iza visoke lučne brane planirane na Andrijevu, pa bi Tara tako bila lišena bar polovine svojih voda. Dodajem da ne bi stradala samo gornja zemlja, to jest Morača i Rovca, nego i donja zemlja, Zeta i Bjelopavlići, jer bi se, gradnjom brane i stvaranjem vještačkog jezera na Zlatici, podigao nivo rijeke Zete te bi došlo do plavljenja hiljada hektara zemlje u Bjelopavlićima, najplodnijoj oblasti u Crnoj Gori, koju bi, kao i Moraču, trebalo vrednovati, umjesto uništavati. Eto to bi bila, uglavnom, stravična cijena koja bi se platila za dobijanje nekih 700 miliona KW struje koja bi se moglo dobiti, čak i mnogo više, bez iakve štete, na drugim vodotocima u Crnoj Gori, na Ljutici, Komarnci, Perućici, Ćehotini, ali se vlast, kao pjan plota, uporno drži čudovišnog nauma potapanja doline Morači iz Brozovog doba kad je nemilosrdno potopljna veličanstvena dolina Pive, ugašeno njeno čudesno oko, a njeno se svetilište poskitalo. Jegor Kovaljevski: Istorija naroda Morače je prava homerovska poema BB. - Vama se ponekad prigovaralo da branite Moraču zato što ste rodom iz Morače… KB. – Jeste, u toku proteklih 20 godina otkako vodim borbu za spas Morače, ponekad mi se zamjeralo da to činim zato što sam Moračanin. Naravno da to činim i zato što je Morača moja i mojih predaka postojbina, zato što je Morača, osim što je veličanstvena zemlja, takođe istorijska, epska zemlja. Morača je, kroz vjekove bila jedna od tvrđava otpora turskom osvajaču, pa je u vezi s tim nastalo mnoštvo epskih pjesama, posebno o velikim bojevima i turskim pogibijama na Morači, 1795 i 1820, pjesama koje je Njegoš unio u svoje « Ogledalo Srpsko ». Sem toga, čuveni spjev « Smrt Smail-age Čengića » Ivana Mažuranića, dešava se velikim dijelom u Morači. Ili da ukažem na još jedan gubitak koji bi bio nanesen kako prirodi tako istoriji: vještačkim jezerom predviđenim pored manastira Morače, nestalo bi, kao prirodnog dobra, vodopada Svetigore visokog 50 metara, ali i kao istorijskog i kulturnog dobra već samim tim što izvor izbija iza samog moračkog svetilišta i što ga je ga je kralj Nikola opjevao u čuvenim stihovima koje svi Moračani i Rovčani znaju napamet :  «Nad
Moračom gdje uskače
Skok bijeli Svetigore,
Pobožnih su Nemanjića
Ruke Bogu digle dvore.»
Međutim, ono što je možda najvažnije, u Morači je nastala « Ženidba Maksima Crnojevića», za koju je Gete rekao da sadrži svu poeziju, a Adam Mickijevič, kao i čuveni slavista Gerhard Gezeman, da je ona jedna od najvećih poema svih vremena i svih naroda. Nije bio Moračanin čuveni ruski istraživač i putopisac Jegor Kovaljevski koji je, poslije posjete Crnoj Gori, jos 1840 napisao: «Istorija naroda Morače je prava homerovska poema.» Kao što nijesu bili Moračani veliki vizantolozi Dimitrije Obolonski i Stiven Ransiman sa Oksforda, koji su se zauzeli sa spas Morače. Kao što nije Moračananin ni slavni švajcarski ekolog Franc Veber koji je, našavši se prvi put u Morači, aprila 1988, zadivljen rekao: «Morača je katedrala vječnosti!» Franc Veber: Morača je katedrala vječnosti ! Morača je Betovenova simfonija!BB. - Doista, vi na očuvanju Morače radili i radite u saradnji sa fondacijom Franc Veber. O kakvoj je saradnji riječ? KB. - Moja saradnja sa Francom Veberom na spasavanju Morače i Studenice, jer je i Studenica svojevremeno bila slično ugrožena, otpočela je pod znakom Apolona, boga sunca. U stvari vidio sam, mislim 1977, na francuskoj televiziji jednu emisiju posvećenu borbi Franca Vebera za odbranu Apolonovog svetilišta u Delfima, gdje je, zbog nalazišta rude boksita, trebalo da se gradi kombinat aluminijuma i uništi cio predio nestankom, između ostalog, dva miliona maslinovih stabala. Srećom, zahvaljujući velikoj međunarodnoj akciji, koju je razvio Franc Veber, a u čemu mu je pomogla ondašnja ministarka kulture u grčkoj vladi, slavna glumica Melina Merkuri, ta je katastrofa spriječena. Posle te emisije, pisao sam Francu Veberu i poslao mu osnovna obavještenja o Morači, na što je on izrazio želju da dođe u Moraču, da vidi na licu mjesta o čemu se radi, jer je on u svojim kampanjama uvijek htio da se, kako sam veli, prožme onim što brani, pa bi u prvi mah dolazio sam, bez novinara. Tako je jednog aprilskog dana, 1988, došao u Moraču i beskrajno se oduševio kako moračkom prirodom tako i moračkom lavrom. Dobro se sjećam kako je, nalazeći se u kanjonu Morače, dok je Morača silna, nadošla od topljenja snjegova, valjala svoje bijelo-tirkizne talase uz veliku orljavu ispod nas, a litice kanjona se dizale iznad nas u nebesa, uskliknuo: «Morača je katedrala vječnosti! Morača je Betovenova simfonija!» Pa još, kad se na izlasku iz kanjona, pred nama ukazalo bijelo zdanje moračke lavre sa vodopadom Svetigora u prvom planu, i hridinama moračkih planina u pozadini, njegovom oduševljenju nije bilo kraja, i riješio je da se zauzme za očuvanje Morače. Putovanje smo zatim nastavili u Studenicu kojom je takođe bio očaran. Krajem juna došao je sa grupom od desetak novinara, među kojima se nalazio i Rože Kans, urednik ekološke rubrike "Monda", koji je u tom listu posvetio čitavu stranicu odbrani Morače i Studenice. Švajcarski, njemački, austrijski listovi čiji su novinari bili u pratnji Vebera, takođe su veoma pozitivno, riječju i slikom, prenijeli taj naš poduhvat. Tako je otpočela moja saradnja sa Francom Veberom i njegovom zadužbinom-fondacijom, koja se, deceniju kasnije, nastavila borbom za spašavanje kosovskih hramova i Veberovom odlučnom osudom agresije Nato-a na srpski narod, tokom koje je oraganizovao međunarodni simpozijum u Gizbahu kraj Ciriha, od 18. do 20. maja 1999, dakle u jeku Nato agresije kojom je prilikom ova razobličena kao višestruki zločin. Franc Veber je, zbog tog svog plemenitog zauzimanja za spas naše baštine, dobio visoko priznanje, Orden Svetog Save Prvoga Reda od strane Srpske Pravoslavne Crkve, koji mu je uručio mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije na Gospojinskom saboru u Manastiru Morači, 28 avgusta 2004. Odustati od čudovišnog nauma, a Moraču uvrstiti među najveća dobra čovječanstva pod zaštitom Uneska BB. Da li postoje alternative projektu elektrana na Morači? KB. Naravno da postoje i one su sve idejeno razrađene od strane stručnjaka na vodotocima kao što su Perućica, Komarnica, Ljutica, Lim, Ćehotina, gdje bi se, bez ikakve štete po život ljudi ili po prirodno i kulturno nasleđe mogle dobiti čitave milijarde kilovata struje. Sve se to nalazi u mom zborniku. Ali je crnogorska vlast lijenja da razvije i ostvari te idejne projekte, već se uporno drži one stare i kobne zamisli elektrana na Morači iz Brozovog vremena, zamisli uveliko osuđene i odbačene od najšire javnosti. A bojim se da u tolikoj upornosti ima elemenat najobičijeg bezumlja, bar što se tiče nemanjićke lavre na Morači. Naime, poslednjih godina režim Mila Đukanovića je raspalio takvu antisrpsku histeriju u Crnoj Gori, da se, zamislite! Nemanjići, tvorci jedne od najblistavijih civilizacija na evropskom kontinentu, proglašavaju "okupatoriama Crne Gore i ratnim zlocincima", a Sveti Sava, čije su ikone u svim crkvama pravoslavnog hrišćanstva, naziva "genocidnim", tako da me ne bi začudilo ako bi ti pomahnitali Montenegrini, ili kako oni sami sebe nazivlju Dukljani, rado vidjeli nestanak manastira Morače, kao brisanje svjedočanstava nemanjićkog prisustva u Crnoj Gori. Donekle, kao što su njihovi roditelji i praroditelji komunisti, pod izgovorom da uklone trag tobožnje velikosrpske hegemonije u Crnoj Gori, srušili jedan od najviših oltara Srpstva i svijeta, Njegošev hram na Lovćenu, i, umjesto njega sagradili ono boljševičko-ustaško grdilo, Meštrovićev mauzolej, samo zato što je kralj Aleksandar, uostalom Njegošev pranećak, bio kapelu na Lovćenu obnovio, pošto je je bila porušila Austro-Ugarska u Prvom svjetskom ratu, upravo kao simbol Crne Gore. Naravno da je rešenje za Moraču - a to predlaže i Franc Veber u predgovoru moje knjige – da se, kao jedinstvena prirodno-kulturno cjelina na našem kontinentu, upiše u svjetsku kulturnu baštinu pod zaštitom Uneska. A za to su se stekli svi uslovi višegodišnjom borbom za spas Morače koja je poprimila međunarodne razmjere, kao i mojom knjigom „L Eternite menacee de la Moratcha – Ugrožena vječnost Morače“ -, izašle 1998. u Parizu, a koja predstavlja potpuni dosije o Morači na jednom velikom svjetskom jeziku. Teško je shvatiti tu pamet koja bi između uvršćenja Morače među najviša dobra čovječanstva, i njenog uništenja, mogla da izabere uništenje. Boba Borojević |
Predhodna strana |
|
|
Gospodine
Bećiroviću, vi ste 2002, objavili, u izdanju "Svetigore" na Cetinju, veliki
zbornik članaka i rasprava pod naslovom "Odbrana Morače od potopa". 
Međutim
nije samo u pitanju lavra moračka: stvaranjem vještačkog jezera u dužini od
25 km, u dolini Morače, bili bi potopljeni veličanstveni kanjoni Morače i
Mrtvice, stari do 50 miliona godina, a u čijim je liticama upisana prošlost
planete; nestalo bi bistre, hučne, raspjevane Morače, valjda najčistije
rijeke na evropskom kontinentu, jer nema naselja na svojim strmim obalama
sve do Podgorice, što znači na dužini od oko 80 km. Dalje: nestalo bi
iskonsko takozvano endemsko bilje koje raste jedino na planeti na obalama
Morače i njenih pritoka, a koje je popisao i unio u botaniku na