SRPSKA POLITIKA

Politički komentari

Korporacije koje se bave privatizacijom vodoopskrbnih sustava kucaju i na hrvatska vrata

Tko proda vodu plaćat će i kišnicu

Nedavno je pažnju europske javnosti privukao slučaj Engleza koji je, iako se opskrbljivao iz svog bunara, morao plaćati vodu. Objašnjenje: da kiša nije napunila njegov bunar otišla bi u vodoopskrbni sustav, pa je prema tome dužan obeštetiti vlasnika!

Ropstvo novoga doba

Bauk privatizacije komunalnih poduzeća dolazi kod nas. Za nedavnog posjeta Parizu splitska vlast ponudila je svoje resurse stranom kapitalu, od parcela u luci za gradnju hotela do komunalnih sustava. Potom su u posjet Splitu došli predstavnici Sueza, najmoćnije svjetske tvrtke za privatizaciju vodooprskrbnih sustava koja opslužuje više od 117 milijuna ljudi. Suez se zanimao ne samo za vodovod, već i za budući plinovod, a najavili su da će posjetiti i druge gradove u Hrvatskoj.
Splitska vlast je na primjeru Rive pokazala da joj nisu strani sukobi interesa u koje su se upleli neki poduzetnici iz Liste Velog Mista. Što se tek može očekivati kad umjesto sitnih poduzetnika u igru uđe tvrtka koja ima kapitala više negoli iznosi godišnji proračun hrvatske države?!

Afera Grenoble

Na osnovi brojnih iskustava diljem svijeta poznato je da su velike tvrtke koje uzimaju koncesije na vodoopskrbne sustave sklone djelovati na područjima gdje je razvijena korupcija. Nisu u pitanju samo zemlje Trećeg svijeta ili bivše komunističke države. Tako je u Francuskoj poznat slučaj korupcijske afere u Grenobleu. Raymond Avriller u članku o vraćanju vodoprivrede u ruke gradske vlasti u Grenobleu navodi kako je 1989. godine vodoprivredni sustav protuzakonito privatiziran zahvaljujući korupciji što je dovelo do toga da ovaj sustav preuzme Lyonnaise des Eaux (dio Sueza). “Nakon više godina političkog i javnog pritiska, 1997. - 1998. sudska presuda otvorila je put remunicipalizaciji, do koje je došlo 2000. godine. Tada je stvoreno transparentno javno komunalno poduzeće”, piše Avriller i napominje da “danas grad Grenoble ima najniže cijene računa za vodu u cijeloj Francuskoj za gradove iznad 100.000 stanovnika”.

Zanimljivo je da su Francuskoj, zemlji koja ima najjače svjetske kompanije za privatizaciju vode, Suez i Vivendi, podizane tužbe protiv privatnih kompanija kad je ustanovljeno da više od pet milijuna Francuza pije bakteriološki zagađenu vodu. Da stvar bude gora, voda koju u Francuskoj s koncesijama drže privatni sektori skuplja je oko 30 posto od one u javnom sektoru.
Francuska je inače druga u Europi zemlja po količini privatiziranih vodovoda. Prednjači Engleska gdje je taj proces započeo u doba Margareth Tatcher, još u osamdesetima. Istraživanja provedena u devedesetima pokazala su katastrofalne rezultate privatizacije. Udio instalacija koje su u lošem stanju je od 1993. do 1998. porastao s devet na 11 posto, a “Izvještaj inspektorata za kvalitetu pitke vode” s kraja devedesetih je pokazao da je u Britaniji u 80 posto mreže porasla zagađenost vode zbog prekomjerne količine nitrata, željeza, otrova i pesticida.
Radi svega navedenog tvrtke koje se bave privatizacijom vodovoda u razvijenim zemljama postaju sve nepopularnije. Dapače, većina europskih zemalja vodovode drži kao javne sektore, i ne kani ih privatizirati, uključujući i Njemačku. No, ono što prakticiraju doma, ne važi i za druge zemlje: Njemačka, naime, ima RWE, treću po snazi u svijetu privatnu tvrtku koja je nedavno, primjerice, kupila Thames Wathers, pa tako upravlja cijevima iz kojih Englezi piju vodu, a prije nekoliko godina RWE je pokazivao interes i za splitski Vodovod i kanalizaciju.

Najpogodnije žrtve velikih predatora su siromašne zemlje trećeg svijeta i postkomunističke države. Tamo gdje je stupanj korupcije velik, gdje nevladine udruge igraju marginalnu ulogu, a mediji su kontrolirani, ovim divovima lakše je dogovoriti unosne poslove, koji za posljedicu imaju drastična poskupljenja vode. Firme kao Suez i Vivendi već održavaju vodovode u Poljskoj, Mađarskoj, Estoniji, Češkoj, Bugarskoj, Armeniji... Naravno, žele se dalje širiti, pa red dolazi i na nas.
Cijela igra se ne bi mogla odvijati bez pomoći “velike braće”, Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj, koje uvjeravaju gradske vlasti da je ustupanje koncesija za vodovode za njih pravo rješenje. Siromašne zemlje suočene su i s otvorenim ucjenama, poput 12 afričkih država, kojima Svjetska banka i MMF kao uvjet za otpis dugova nalažu privatizaciju infrastrukture, od struje do vode. Rezultati su katastrofalni, kao u Južnoafričkoj republici, gdje je nakon privatizacije vode iz 1998. došlo do drastičnog poskupljenja vode i rigoroznog isključenja neplatiša, pa je isključeno tisuće domaćinstava, što je pak dovelo do toga da je, kako je zaključila službena istraga, 250. 000 ljudi bilo zaraženo kolerom. Nedavno je u Europi privukao pažnju slučaj engleskog seljaka koji je morao plaćati vodu iako se opskrbljivao iz svog bunara. Objašnjenje koje je pri tom dano pruža razloga za krajnju zabrinutost onima kojima se priprema privatizacija vode.
Naime, rečeno je da bi kiša koja tom seljaku puni bunar u protivnom otišla u vodoopskrbni sustav te da je dužan obeštetiti vlasnika!

Javno-privatna žvaka

Na problematičnu ulogu EU-a u Feralu je upozorio Olivier Hoedeman, istraživač i koordinator kampanja organizacije “European Corporate Observatory” iz Amsterdama. “Razvojna pomoć koju EU daje snažno je naklonjena privatizaciji, pa je tako lani Komisija osnovala novu agenciju nazvanu Private Sector Enabling Environment Facility, po uzoru na PPIAF, iz koje će se financirati privatizacijski konzultanti.
Na velikim svjetskim konferencijama, poput World Water Foruma, Komisija još nikada nije izrazila podršku javnom upravljanju vodom, već konstantno propagira javno-privatno partnerstvo”, tvrdi Hoedeman. Javno-privatno partnerstvo nova je “žvaka” na koju se hvataju naivni; u Britaniji za poslove oko komunalnih poduzeća već postoji izreka da iz tog “braka” privatni sektor izvlači profit, a javni sektor pokriva gubitke.

Tako se od gradova očekuje da proračunskim sredstvima subvencioniraju skupu cijenu vode za socijalne slučajeve. Osim Grenoblea - koji je samo jedan od sve brojnijih primjera u Francuskoj i Italiji gdje vodovode ponovno preuzimaju gradovi - i mađarski grad Debrecen je svijetli primjer gradskog vodovoda koji je racionalnim upravljanjem unaprijedio infrastrukturu uz troškove puno manje negoli da je dospio u ruke privatnih partnera. Komunalno poduzeće “Vodovod i kanalizacija” opslužuje gradove Trogir, Kaštela, Solin i Split i devet općina. Mogućnost da poduzeće koje vodom opskrbljuje 400.000 stanovnika padne u privatne ruke, putem koncesije ili javno-privatnog partnerstva, toliko je zabrinjavajuća da je u odnosu nju uređenje splitske rive beznačajno pitanje. Kad bi se uspjela dobiti trećina pažnje iskazane za Rivu, do privatizacije ViK-a vjerojatno ne bi došlo.
Naime, sve najcrnje privatizacije komunalnog sektora, koje nisu bile drugo nego pljačke građana, dogodile su se ne samo radi korumpiranih vlasti, već i zbog apatije javnosti.

Bolivija: “Velika rasprodaja”

U nagrađivanom dokumentarcu Floriana Opitza “The Big Sellout” (“Velika rasprodaja”) zorno je opisano iskustvo privatizacije vode u Boliviji koje je dovelo do građanskog rata. Boliviju su velike korporacije izabrale za “pilot projekt”. Najprije je privatizirana infrastruktura vodovoda, potom su polako zatvarani alternativni izvori skupljanja vode, da bi na koncu bilo rečeno kako se ni kišnicu ne smije sakupljati. Počelo se zatvarati bunare u dvorištima onima koji nisu plaćali vodu. Uslijedio je višemjesečni veliki otpor. Vlada je na kraju popustila i vratila vodu u javno vlasništvo, a korporacija koja je privatizirala vodovode je pobjegla iz Bolivije. Iako je imala ime na španjolskom, u konačnici se doznalo da se radilo o Bechtelu.

Piše: Sandi Vidulić

Predhodna strana

Štampa