| Politički komentari | 18. avgust 2008. |
Agresija srpskih
akademika na Stjepana Mesića - prostački pamflet učenih nacionalista
Novi
Memorandum
SANU
Srpska politika vam prenosi tekst iz hrvatskog „Globus“-a kao reagovanje
na knjigu "Deset odgovora Stjepanu Mesiću". Moguće da ovaj tekst izazove
različite reakcije ali ga je dobro pročitati da se vidi kako na sve to
gleda hrvatska javnost ili bar „globus“ njihov visokotiražni list.
Akademik Mihailo Marković: Mesić utjelovljuje karakter hrvatskog naroda
koji je sve učinio da 1991. dovrši genocid nad Srbima
Dr.
Borisav Jović: U II. Svjetskom ratu Hrvati
su Srbe poubijali, a sada su ih prognali
Akademik Vasilije Krestić: Kod Mesića je
postojana samo ljubav za Hrvate i mržnja prema Srbima
Akademik Mihailo Marković: Hrvati su se u
proteklih sto godina svaki put našli na strani nasilja i zla
Akademik Dejan Medaković: Apsolutno postoji
kontinuitet između NDH i Mesićeve Hrvatske
 Srbi
Hrvatima ne praštaju: hrvatska je javnost, zasigurno, već zaboravila na
onu relativno burnu, ali i kratkotrajnu političku aferu s kraja 2006.
izazvanu otkrićem dviju neopreznih izjava predsjednika Stjepana Mesića u
Australiji 1992., pred tamošnjim pripadnicima hrvatske političke
emigracije, a u Srbiji je ta tema tek ovih dana ozbiljnije došla na
dnevni red, zahvaljujući knjizi "Deset odgovora Stjepanu Mesiću", koja
se odnedavna može kupiti u (nekim) beogradskim knjižarama.
Udar
iz SANU
Izdavač te knjige relativno je anonimni "Gambit" iz Jagodine, iza
kojega, kako piše u impresumu, stoji stanoviti Zlatomir Lazić, čovjek o
kojem prosječan srpski intelektualac ne zna (gotovo) ništa. Samo oni
najupućeniji nagađaju da bi on politički, a možda i personalno, mogao
biti blizak Draganu Markoviću Palmi, predsjedniku općine Jagodina (bivše
Svetozarevo), kojega pak bije glas da je i kao osoba i kao političar
svojevrsna jagodinska inačica šefa Nove Srbije i ministra u aktualnoj
srbijanskoj Vladi, Čačanina Velimira Ilića - čiji će glasači, usput
rečeno, biti, najvjerojatnije, onaj presudni jezičac na vagi u drugome
krugu predsjedničkih izbora u Srbiji, već ove nedjelje, 3. veljače.
Ali na stranu sada Lazić (i njegov čačanski pandan Ilić), mnogo je
važnije tko u toj knjizi piše, odnosno tko to dijeli polemičke packe
hrvatskome predsjedniku.
A među tim su polemičarima, iz Srbije, dvojica bivši političari (dr.
Borisav Jović i dr. Momir Bulatović), trojica vrlo poznati profesori i
članovi Srpske akademije nauka i umetnosti (dr. Dejan Medaković, dr.
Vasilije Krestić i dr. Mihailo Marković), dok je predgovor napisala
profesorica međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu,
svojedobno članica službenog pregovaračkog tima Slobodana Miloševića u
vrijeme konačnog raspada Jugoslavije (1991.-1993.), dr. Smilja Avramov.
Ostalo su nešto manje zvučna (ali, za neke, ne i posve nepoznata) imena, poput dr. Mirka Zurovca, Predraga Dragića Kijuka itd. Kako mi je protumačeno, knjiga je nastala tako što je izdavač (Z. Lazić) telefonski kontaktirao dotične srpske intelektualce i (bivše) političare, a onda im, pošto su pristali na suradnju, poštom poslao pitanja i pregled reagiranja u hrvatskim medijima na Mesićeve australske izjave (uglavnom presklipinzi iz prosinca 2006., kad je ta afera u Hrvatskoj bila politički aktualna). Taj je pregled, inače, uvršten u knjigu i tvori čak nešto više od polovice njezina ukupnog sadržaja. Sve zajedno iznosi blizu 300 stranica. Mučne tvrdnje Knjiga je vrlo teška, da ne kažem mučna, za čitanje. To je definitivno jedna od onih publikacija za koje se može reći da ni po čemu neće ići u prilog gradnji ili unapređivanju srpsko-hrvatskih (odnosno hrvatsko-srpskih) odnosa. A toga su, kako su mi sami priznali, svjesni i njezini (ko)autori, s kojima sam se ovih dana uspio sastati i ukratko porazgovarati. Lajtmotiv cijele knjige nadilazi puku polemiku s Mesićevim izjavama izgovorenim prije 15-ak godina u Australiji i glasio bi, u najkraćem: između nekadašnje NDH i današnje Republike Hrvatske (s naglaskom na Hrvatsku kakva je bila u doba svojega prvog predsjednika Franje Tuđmana) nema bitne razlike, sve je to uglavnom jedna te ista priča, kojoj je glavno obilježje, u suštini, genocidna politika prema Srbima u Hrvatskoj. A u skladu s tom tezom, autori izvlače i onaj krajnji zaključak, da odnosi između Srba i Hrvata dugoročno nemaju više nikakvu perspektivu, pa čak ni ikakva smisla, barem ne u sferi duhovnosti (dakle neovisno o čisto pragmatičnoj gradnji korektnih dobrosusjedskih odnosa i međusobnoj ekonomskoj suradnji). Odnosno, kako to piše povjesničar umjetnosti i pisac, nekadašnji predsjednik SANU (u razdoblju 1999.-2003.) Dejan Medaković: "Primoran sam da verujem da srpsko-hrvatski odnosi na duhovnom planu nemaju budućnost." Još je, nekako, najoptimističniji bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ (u doba raspada Jugoslavije, 1990.-1991.) Borisav Jović, kojega sam posjetio u njegovu stanu u Kumanovskoj, ni minutu udaljenom od sjedišta Demokratske stranke, u Krunskoj. Bilo je jutro i, kao i svaki srpski patriot, Jović je bio prikovan uz televiziju na kojoj je slavni srpski tenisač Novak Đoković upravo tukao Rogera Federera u polufinalu Australian Opena (nikako, eto, da pobjegnemo od Australije, samo što je Mesić ono izjavio u Sydneyu, dok je Đoković sada igrao u Melbourneu). Jovićeve optužbe Jović se, treba priznati, prilično ohladio od onih dana kada su Mesić i on bili ljute bojeve u Predsjedništvu SFRJ i kada se, iz dana u dan, neizbježno išlo prema ratu u Hrvatskoj. Opušteniji je i nije više onako namrgođen kao prije. I čak vjeruje u realnu budućnost hrvatsko-srpskih odnosa u Europskoj Uniji - on jedini od svih deset autora knjige "Deset odgovora Stjepanu Mesiću". Ipak, jednu stvar Mesiću nikada neće zaboraviti... - Ja s Mesićem - rekao mi je - nikada nisam imao velikih problema da bih mogao imati neko veliko negativno mišljenje o njemu. Mislim da je on u nekim stvarima simpatičan čovjek, u nekim trenucima čak i duhovit. Međutim, u politici je prilično nepouzdan, zbog toga što nikad sigurno ne znaš hoće li ono što ti kaže ostati ili neće. To je uvijek smetalo da iskreno i na dulji rok surađujemo; jer, nikad ne znaš, ako se nešto danas s njim dogovoriš, hoće li sutra to doista i biti. Drugi su problem njegove izjave, tj. što je sklon govorenju neistina. Jednom sam prilikom imao s njim povjerljiviji razgovor, nakon onih demonstracija u Kninu i Pakracu, početkom 90-ih. On mi je u četiri oka prigovorio da smo mi za to krivi. A ja mu kažem: "Stipe, to su vaši građani, i vi treba da razgovarate sa svojim građanima. Nemoj mene grditi, to nije moja nadležnost ni nadležnost Srbije, nego vaša; ako su to vaši građani, vi morate naći rješenje..." A kako je on to u medijima interpretirao? Tako kao da sam mu ja rekao da nas Srbi u Hrvatskoj ne zanimaju. Čak je izjavio da sam mu kazao: "Ako hoćete, nabijte ih na kolac, radite s njima što hoćete!" To je sramota jedna, čovječe... To je on izmislio, samo da bi omalovažio protivnika, u ovom slučaju mene. I onda ne znaš što da radiš, ne znaš kako da razgovaraš s njim. Ako mu iskreno nešto kažeš, on to sutra izvitoperi... Ipak, u knjizi Jović ima prema Mesiću stanovitog razumijevanja, ali samo do određene granice. Napisao je, na samome kraju svog priloga: "Zvanični predstavnici srpskog naroda u Hrvatskoj danas procenjuju da je Stjepan Mesić najkorektniji hrvatski funkcioner kada se radi o stavovima koji se tiču prava i interesa Srba iz Hrvatske... Ali to ne znači da treba Stjepana Mesića ostaviti na miru da priča šta mu padne na pamet." Što je Mesić stvarno rekao  Isprika
2006. zbog izjave iz 1992.
Dana 30. svibnja 1992., na proslavi Dana državnosti u sportskom centru
Homebush u Sydneyu, Stjepan Mesić, kao glavni govornik, rekao je, uz
ostalo:"Pa u Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili... Hrvati su pobijedili 1941. godine kada su 10. travnja proglasili hrvatsku državu..." Dva dana poslije, slične je riječi ponovio i u Punchbowlu, najvećem hrvatskom klubu u Sydneyu: "U Drugom svjetskom ratu Hrvati su dva puta pobijedili... Ovo što skroz traže od Hrvata, ajde, idite kleknuti na Jasenovac, kleknite ovdje, mi nemamo pred kim što klečati, mi smo pobijedili 10. travnja kad su sile Osovine priznale hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet za pobjedničkim stolom..." Kad je u Hrvatskoj afera izazvana tim njegovim riječima izgovorenim ratne 1992. bila na samom vrhuncu, 15. prosinca 2006. u svom predavanju u HAZU predsjednik Mesić javno se pokajao za ono što je izjavio, rekavši: "Istina je, dopustio sam da budem upregnut u kola te u, u najmanju ruku jednostrane, interpretacije povijesnih zbivanja. Govorio sam u funkciji ratne propagande i s pozicije stranačkog čelnika HDZ-a. Napravio sam, doduše, svojevrsnu verbalnu akrobaciju, pokušavajući onima koji su me slušali reći ono što su oni htjeli čuti..." Tom prigodom Mesić je pred hrvatskim akademicima ujedno naglasio da "dvije Hrvatske, ona iz vremena Drugoga svjetskog rata, tj. NDH, i ova današnja, nemaju ništa zajedničko. Njih ništa ne povezuje - ni njihovi korijeni, ni načela kojima su izgrađene, ni praksa svakodnevnoga života..." Duh NDH I nije ga ostavio na miru - ni njega ni osamostaljenu hrvatsku državu. Ključni dio Jovićeva priloga u knjizi "Deset odgovora Stjepanu Mesiću" glasi: "Smisao ove Mesićeve konstatacije (tu misli na pokajničko Mesićevo izlaganje pred akademicima HAZU 15. prosinca 2006., kada se on ogradio od svojih izjava iz Australije, izgovorenih 90-ih - vidi okvir!) jest da se današnja Hrvatska od ustaša razlikuje po tome što ona, navodno, nije progonila Srbe iz idejnih razloga, nego kao reagovanje na njihove antidržavne aktivnosti. Što se razlike u efektima tiče, može se uočiti da su ustaše pobile više stotina hiljada Srba, a da je današnja Hrvatska prognala takođe njih više stotina hiljada... Razlika je u istorijskim i tehničkim okolnostima. Srbi u toku Drugog svetskog rata nisu imali mogućnosti da pobegnu. Etničko čišćenje je i u jednom i u drugom slučaju konačni efekat, a u tome se, očigledno, politički i idejni ciljevi dve Hrvatske nisu razlikovali." I pri tim svojim riječima, stavljanju znaka jednakosti između Pavelićeve NDH i Tuđman-Mesićeve Republike Hrvatske, Jović je ostao i u razgovoru sa mnom: - Kontinuitet postoji: okolnosti su, doduše, drugačije, ali su posljedice slične. S tim što su u Drugom svjetskom ratu Srbe poubijali, a sada su ih prognali. I jedno i drugo bila je organizirana državna akcija... Ipak, to je, po Joviću, problem isključivo za povjesničare, ali ne i za političare; on, dakle, nije ni za kakav revanšizam, naprotiv: - Mi, Srbi i Hrvati, čak ako bismo i htjeli drukčije, nemamo kamo nego ići u budućnost, dakle moramo jedni s drugima surađivati. Ako netko ima neke traume iz prošlosti, onda neka ih trpi ili nadilazi. Ali nikakvo potenciranje toga ne koristi nikome. Znanost može pisati što hoće, ali za budućnost ništa ne bi trebalo biti ni upotrijebljeno ni zloupotrijebljeno. Vrijeme je da ovi narodi jednom odahnu od tih teških događaja iz prošlosti i da dalje normalno žive... Krestićeva "analiza" Pozdravivši se s Jovićem, pohitao sam, taksijem, u Knez Mihajlovu, u Srpsku akademiju nauka i umetnosti, gdje me, po dogovoru, čekao akademik Vasilije Krestić. Kao profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, on već nekoliko desetljeća uživa u Srbiji status eksperta br. 1 za Srbe u Hrvatskoj, i upravo je on autor onih dijelova Memoranduma SANU iz 1986. koji se odnose na tu tematiku. Hrvatska historiografija, međutim, ne prihvaća ono što Krestić govori ili piše, a jedan je od najvećih kamena smutnje Krestićeva knjiga "Genocidom do Velike Hrvatske", u kojoj on izlazi s tezom o kontinuitetu genocidne politike Hrvata prema hrvatskim Srbima još od davnašnjih vremena (u 19. stoljeću, pa i ranije) pa sve do novijih dana. Ključni pasus Krestićeva priloga u knjizi "Deset odgovora Stjepanu Mesiću" glasi: "Javnost uopšte, posebno srpska, treba da zna, i valja da upamti, da Mesić apsolutno nije pouzdani i ubeđeni antifašista, kao što nije ni postojani pristalica ustaštva. Ali ako bude trebalo, i ako to bude odgovaralo njegovoj Hrvatskoj, biće on, kao što je i dosad bio, čas jedno, čas drugo. Ono što je kod njega postojano, to je ljubav i privrženost njegovoj Hrvatskoj i njegovim Hrvatima, a netrpeljivost i mržnja prema Srbiji i Srbima..." To što je napisao, Krestić je, od riječi do riječi, ponovio i u razgovoru sa mnom (Đoković je, u međuvremenu, već dobio Federera s 3:0, pa je i atmosfera u SANU bitno otoplila), a donekle i proširio, i to ovim riječima: - Neosporno je da je Mesić hrvatski patriot. Neosporno je da je njemu prije svega i iznad svega do interesa Hrvatske i hrvatskog naroda, što mu nitko pametan ne može zamjeriti. Ali, pazite, da je amoralan, da je lažljiv, da je prevrtljiv, da je nedosljedan - i to je točno. Kao što je točno i to da je vrlo pragmatičan političar, da se u svakom trenutku prilagođava vremenu i potrebama. Drugim riječima, kad mu trebaju ustaše, on se udvara ustašama, a kad mu treba Europa i kad treba Hrvatsku predstaviti kao antifašističku državu, onda je on antifašist. On, međutim, zaboravlja da svijet nije kratkog pamćenja. Ipak se od političara, ma koliko on treba da bude pragmatičan, traži određen nivo moralnosti; ne može se do te mjere biti beskrupulozan, bezobziran, lažljiv i prevrtljiv kao što je Mesić... "Krivokletnik" iz Haga Krestić, kao i znatan dio javnosti u Srbiji, Mesiću osobito zamjera na ponašanju i izjavama nakon napuštanja Predsjedništva SFRJ 1991... - Ovdje mu nikako ne možemo zaboraviti ono što je tada rekao - da je svoj posao obavio i da Jugoslavije više nema. Kad govorimo o njegovu moralu, to je krivokletstvo. On je krivokletnik. Treba li nešto više u kršćanskom svijetu za negativnu ocjenu nego krivokletstvo? A i te njegove izjave dane u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću - i one također podliježu jednoj ozbiljnoj analizi, jer je nastupao s neistinama ili poluistinama. Ali, pazite, uvijek za dobro Hrvatske, i to je ono što ga čini prihvatljivim u hrvatskoj sredini... Na moje izričito pitanje kako vidi Mesićevu Hrvatsku u usporedbi s Tuđmanovom Hrvatskom, tj. koliko se današnja Hrvatska udaljila od one prije 10-15 godina, Krestić je odgovorio: - Verbalno se veoma udaljila, ali je malo učinjeno da se otklone posljedice svega onoga što se dogodilo nakon "Oluje". I dalje postoji čitav niz neriješenih problema, vidite to i po izjavama Milorada Pupovca i Slobodana Uzelca. Što oni traže? Da Srbi dođu do posla, do stanova, da im se riješe penzije, da im se vrati imovina... Dakle, elementarna prava Srba u Hrvatskoj nisu riješena. Srbi su u Hrvatskoj šaka jada. Osobno mislim da Mesić i praktički, a ne samo deklarativno, želi da se to stanje popravi, jer je jedan od tih koji vide da bi to odgovaralo i hrvatskoj politici, zbog europske javnosti, zbog europskoga javnog mnijenja - ali jedno je službena politika, a sasvim je druga stvar kakvo je realno raspoloženje ljudi u Hrvatskoj... "Odnosi bez budućnosti"  Naposljetku,
treći moj sugovornik, također jedan od najznačajnijih autora knjige
"Deset odgovora Stjepanu Mesiću", bio je član Srpske akademije nauka i
umjetnosti Dejan Medaković (u vrijeme Memoranduma iz 1986. generalni
sekretar SANU), koji me, u subotu prijepodne, primio u svom domu u
Krunskoj, ni pet minuta laganog hoda udaljenom od stana Borisava Jovića,
a jedva minutu od zgrade u susjednoj Resavskoj ulici (nekadašnjoj
Generala Ždanova), odmah iza ugla, u kojoj je nekoć davno, pedesetih i
najranijih šezdesetih, živio ondašnji oficir JNA Franjo Tuđman (ali
usprkos tome što su bili susjedi Medaković i Tuđman nisu se nikada
upoznali).
Medakovićeva je situacija, treba reći, specifična. I više od toga: za
razliku od Bore Jovića i Vasilija Krestića, pa čak i za razliku od
Franje Tuđmana i Stipe Mesića - on je rođeni Zagrepčanin. Najrođeniji,
najurbaniji. Rođen je na Zrinjevcu, u zgradi u kojoj je danas Lenuzzi, a
njegov djed Bogdan Medaković, početkom 20. stoljeća jedan od
najimućnijih Srba u Zagrebu, bio je, kao vođa Hrvatsko-srpske koalicije,
predsjednik Hrvatskoga sabora, i to dulji niz godina u kontinuitetu, sve
do ujedinjenja 1918. Sam Dejan, kao dječak, školovao se kod fratara na
Badiji kod Korčule... Život je, međutim, dalje išao svojim neumitnim
tokom i Zagreb u sjećanjima Dejana Medakovića danas živi samo kao (više
nego draga) uspomena.
Glavno pitanje koje sam postavio Medakoviću glasilo je: Zašto je u
knjizi o Mesiću napisao da "srpsko-hrvatski odnosi na duhovnom planu
nemaju budućnost"? Odgovorio je:- Kad je o duhovnom planu riječ, Srbi i Hrvati dvije su različite filozofske, sociološke i povijesne kategorije. Svaki će od njih uvijek imati svoju verziju vlastite historije - dobrim dijelom i zbog toga što povijesne falsifikate ni do danas nismo uspjeli svladati... Vidite kako je Mesić pred akademicima HAZU pravdao one svoje izjave dane u Sydneyu: ta vrsta nedosljednosti i pragmatizma meni je doista strana. Izgovarati se da si rekao to što si rekao samo zato zato da bi se skupili neki novci, da se ne bi odbila emigracija... Oprostite, ali to je ipak previše - za moja shvaćanja društvenog morala. Ja možda jesam zastarjeli konzervativni moralist koji je vjerovao u Jugoslaviju zato što me to učila moja gimnazija (u Sremskim Karlovcima - op. aut.), ali doista mislim da bi etički moment trebao biti vrlo važan, osobito u tako uprljanim stvarnostima kao što su naše - ne samo hrvatska nego i srpska, makedonska, bosanska... Izostanak pokajanja Knjigom se provlači teza o kontinuitetu između dvije Hrvatske: nekadašnje NDH i današnje hrvatske države. To najviše bode oči... - Apsolutno. Jer taj kontinuitet postoji. Srbi Hrvatima nikada neće zaboraviti tri stvari. Prvo, izbacivanje iz Ustava 1990., u kojem su oni bili konstitutivni narod u Hrvatskoj. Drugo, sve ono što se događalo u "Oluji" i nakon nje, 1995. A treće, i najvažnije, jest to što, zahvaljujući Komunističkoj partiji, NDH nikada nije bila obračunata. Nikada. Nije li Stepinac 1941. rekao da je Duh Sveti sudjelovao u stvaranju NDH? Ne mislim, naravno, da je na srpskoj strani potreban revanšizam za ono što je počinjeno u NDH, to nipošto, ali je nužna, u Hrvata, katarza. Bez pokajanja nema ništa. A katarza je izostala. U tom smislu razumijem Mesića, upravo zato što ga prate svi ti unutarnji, neraščišćeni paradoksi. I pratit će ga sve dok se to ne raščisti... Tako je, eto, hrvatski predsjednik Stipe Mesić nakon niza teških napada koje je proteklih godina pretrpio od hrvatskih patriota zaradio ništa lakše udarce i od vodećih srpskih patriota. Vjerojatno će i po tome jednoga dana biti jedinstven primjer u našoj (i široj) političkoj povijesti. "Svi su hrvatski političari dvolični i šizoidni" Teza akademika Mihaila Markovića ILUZIJA "Jedina je poruka za Srbe da se oslobode svih iluzija o svojoj tobožnjoj severozapadnoj "braći" Najstroži i najneumoljiviji polemičar u knjizi "Deset odgovora Stipi Mesiću" poznati je beogradski filozof, nekadašnji praksisovac, jedan od glavnih autora Memoranduma SANU iz 1986. i jedan od osnivača Miloševićeve Socijalističke partije Srbije 1990. - dr. Mihailo Marković.  Njegov
prilog u knjizi nosi naslov "Iza Mesićeve greške krije se karakter
naroda", i već se iz njega može odčitati glavna Markovićeva poruka, koja
glasi:"Mesićev ispad je samo najnovija epizoda u istoriji beščašća hrvatske politike (...). Karakter je sudbina jednog naroda (...). Kakav se karakter mogao formirati kod jednog naroda koji je pre devet vekova bio pokoren i nijednom nije ni pokušao da se oslobodi? (...) Šta se moglo očekivati od političkih predstavnika jednog naroda koji se u toku poslednjih sto godina svaki put našao na strani nasilja i zla, da bi u poslednjem času pretrčao na suprotnu stranu i, zahvaljujući srpskoj lakovernosti, na kraju se našao u krugu pobednika? To je narod koji je posle započetog genocida nad Srbima u prošlom ratu, sve učinio u nedavnom ratu da dovrši svoje delo...." U svom prilogu Marković pokušava dati i definiciju tog "hrvatskog karaktera" pa kaže da je "ova tendencija ka dvoličnosti i političkoj šizoidnosti karakteristična tendencija u ponašanju hrvatskih političara" - još od Strossmayera, Radića i Mačeka, pa preko Pavelića i Dide Kvaternika, a onda i Tita, Bakarića i Hebranga starijeg, sve redom do današnje generacije hrvatskih političara, s predsjednikom Mesićem na čelu. "Struktura ponašanja" svih tih političara, po Markoviću, identična je - "ambivalentna ili dvolična" - na temelju čega on, na kraju svog teksta, zaključuje: "Jedina je poruka za Srbe da se oslobode svih iluzija o svojoj tobožnjoj severozapadnoj "braći" i da sem korektnih susedskih odnosa nikad više i ne pomišljaju na bilo kakav oblik jugoslovenstva i bilo kakvu regionalnu zajednicu." Piše: Darko Hudelist „GLOBUS“ 06. avgust 2008 |
|
