<%@ Language=JavaScript %> SRPSKA POLITIKA
 

 

Predhodna strana

Vrše se intenzivne pripreme za uklanjanje Putina kako bi zapadne kompanije mogle doći do ruskih prirodnih resursa

Lov na ruskog kapitalca

Smeniti diktaturu bez prolivene kapi krvi, recept koji je uspešno primenjen protiv Miloševića u Srbiji postao je, posle oktobra 2000, vrlo tražen i uspešan srpski izvozni "brend". Već pet godina metod delovanja mladih, nenaoružanih srpskih "Gevara" uspešno se primenjuje u borbi protiv postkomunističkih nedemokratskih režima, od Gruzije i Ukrajine, do Kirgizije, Moldavije i Belorusije.

Talas spontanog narodnog nezadovoljstva zbrisao je Miloševića, Ševarnadzea, Kučmu, Akajeva; preti Nazarbajevu i Lukašenku. U prvom junskom broju francuskog časopisa "Nuvel opservater", u tekstu pod naslovom "Proizvođači revolucija", postavlja se, međutim, pitanje da li su mirne revolucije, koje su započeli mladi, nenasilni protivnci postkomunističkih režima bile sasvim spontane, ili su bile dobro organizovane i, često, dugo vremena pripremane izvan zemalja gde vladaju diktatori.

Nezadovoljstvo građana bilo je veoma očigledno i realno u Srbiji, ljudi su spontano izašli na ulice da izraze revolt, fitilj masovnog besa je bio zapaljen u trenutku kad su dokazane izborne manipulacije i krađa, ali koja ruka je zapalila taj fitilj? - pita francuski nedeljnik. U svim revolucionarnim promenama izvedenim u istočnoj Evropi posle beogradskog oktobra, vidi se jedan isti rukopis, jedno isto revolucionarno "uputstvo za upotrebu", koje u prvi plan ističe veoma mlade ljude, sledbenike i naslednike srpskog "Otpora". Mladi ljudi, zagovornici nenasilne revolucije, krstare danas širom istočne Evrope, od Minska i Kijeva, do Bakua, Krima i Moskve, piše "Nuvel opservater". "Ovi neobični misionari su Srbi, Slovaci, Ukrajinci, Gruzijci, i svi imaju zajedničke i prepoznatljive karakteristike, nezavisno od nacionalnosti: oni zagovaraju gandijevsku teoriju nenasilne borbe protiv diktatora, govore perfektno engleski, imaju najbolje univerzitetske diplome (često američke) i pokroviteljstvo međunarodnih nevladinih organizacija (najčešće američkih). Neki od njih nose titulu "champions od freedom", kojom ih je častio lično Džordž Buš.

Iz razgovora sa nekolicinom veterana ovih "demokratskih internacionalnih brigada", koji su razradili suptilnu strategiju borbe u kojoj se mešaju nenasilje, menadžment i fund raising (prikupljanje novca), saradnici francuskog nedeljnika sklopili su mozaik njihovog delovanja protiv autokratskih režima, koje se odvija u nekoliko etapa.

Najstariji među sagovornicima "Nuvel opservatera", Slovak Pavel Demeš, jedno vreme i ministar spoljnih poslova, imao je već 45 godina kada je 2000. došao u Beograd kao koordinator inostrane pomoći za obaranje Miloševićevog režima. Prošle godine je, kao rukovodilac vrlo uticajne američke nevladine organizacije „German marshall Fund“, pomagao aktiviste u Ukrajini. Po njegovim rečima, prva etapa borbe protiv diktature počinje u predizbornom periodu. "Svaki postkomunistički diktator ima jednu slabu tačku: izbore. Oni jure na izbore jer žele da na njima steknu legitimitet, ali pri tom ne mogu da se uzdrže od mahinacija i izbornih prevara svake vrste. Tu počinje delovanje "otporaških" organizacija, one budno prate svaki potez vlasti, skreću pažnju domaće i svetske javnosti i medija na najmanji prekršaj. Već na dan izbora, posle zatvaranja biračkih mesta, aktivisti imaju podatke o izbornim prevarama i veoma brzo ih saopštavaju javnosti. Po pravilu, obmanuti birači izlaze na ulice, zauzimaju javne institucije, policija ne puca i smena režima se obavlja na gandijevski način", objašnjava Demeš.

Novi poslovi koji čekaju međunarodne demokratske brigade su, po pisanju francuskog časopisa, obimni i teški. Krajem godine ih čekaju izbori u Kazahstanu, gde treba pokušati sa svrgavanjem korumpiranog lidera Nazarbajeva. Tu je i vrlo težak protivnik, predsednik Belorusije, Lukašenko, protiv koga je već propala pobuna 2001. godine. Ali i Lukašenko se priprema za izbore sledeće godine: nedavno je uhapsio petoricu aktivista, uhapsio je i proterao iz zemlje srpskog i slovačkog aktivistu. Zbog toga se beloruski otporaši pripremaju van zemlje. Međunarodni republikanski institut, organizacija koju finansira američki Kongres formira mlade revolucionare u Litvaniji.

Tadić – „Otpor“ - Putin

- Srđa Popović je ponosno u junu 2005 izdao" i knjigu "Nenasilni Otpor u 50 tačaka". Slučajno, knjiga je prvo izašla u SAD pa potom i kod nas, a "autori" putuju po Americi i "drže predavanja" kako se "nenasilno uvodi demokratija"...

- Poseban biser predstavlja to što su prve primerke kupili "Boža"- mali (Božidar Djelić) i predsednik Tadić (plativši za "specijalni primerak" po 1000€). potom su i ostale "tranzicione veličine" pohrlile da se i one svojim bogatim prilozima istaknu. Jer, to im je "legitimacija"...

- Ne znam samo kako Tadić ide kod Putina i od njega traži da mu sačuva Kosovo, a ovaj njega preko svojih „otporaša“ pokušava da sruši. Misli li Tadić da je bivši KGB-ovac toliko neinformisan ili obična budala?.

Najveća ambicija svih mladih „Gevara“ je da skinu s vlasti najmoćnijeg lidera zemalja bivšeg SSSR, samog Vladimira Putina. To je njihov vrhunski cilj. Fondacija Freedom House je 2004. svrstala Rusiju među zemlje gde nema slobode. Ali svrgavanje prvog čoveka Rusije nije laka stvar. Pored toga što drži čvrsto policiju i tajne službe, Putin je, po pisanju "Nuvel opservatera", osmislio veoma lukavu strategiju da sabotira aktiviste. U Rusiji je vlast nedavno formirala Omladinski pokret, koji predstavlja vernu kopiju srpskog "Otpora", "Kmare" i ostalih režimu nesklonih organizacija: koriste se iste majice, isti slogani, dvosložni naziv organizacije (Naši), mladi članovi su nasmejani, učtivi, govore engleski. Ali njihov politički govor ih odaje, on je violentan i nacionalistički, među članstvo su se uvukli pripadnici tajne policije.
Devetnaestovekovni recept po kojem je zloglasna "Obznana" provaljivala revolucionarne grupe, nije do danas zaboravljen.

Prema "Nuvel opservateru", Beograđanin Srđa Popović, poseduje uspešan recept za svrgavanje diktatura i važi kao organizator prvog revolucionarnog pokreta XXI veka - "Otpora". Popović je otvorio "ekspertski kabinet za proizvođenje revolucija", nevladinu organizaciju „Canvas Group“ i veoma je tražen kao savetodavac, širom planete, čak i u Zimbabveu.

Na pitanje kolika je zarada u njegovoj NVO odgovara lakonski da je to "poslovna tajna".

U razgovoru za "Nuvel observater" Popović kaže da je tajna uspešne revolucije u parafraziranom Lenjinovskom geslu: organizacija, organizacija i samo organizacija. Najvažnije od svega je, po njemu, imati u toj organizaciji vrlo mlade ljude zato što su "hrabri, entuzijasti i što policija nema nikakvog uticaja na njih“. Mladi nemaju decu, posao, ništa da izgube i čuvaju. Osim toga, "kad god se neki diktatorski režim reši na obračun sa decom, on navlači na sebe strahovit bes njihovih roditelja, baba i deda, ujaka i ujni, prijatelja... jednom rečju, mnogo ljudi, čak i među dotadašnjim pristalicama režima", kaže Popović.

Jedan od njegovih čuvenih recepata za uspešnu pobunu glasi da u prve redove demonstranata treba staviti mlade devojke u belim majicama i čekati, mirno, napad policije.
"Efekat je zagarantovan - kaže on - i najmanja kap krvi na beloj majici vrlo je fotogenična, slike deluju zastrašujuće i obilaze svet - tako je režim vrlo lako diskreditovan".
 
Uspela revolucija odvija se po scenariju koji je precizan kao neki informatički program. Kad se nađu mladi motivisani ljudi, sledi traženje imena pokreta, koje će biti njegov zaštitni znak. Ime, po pravilu, mora da bude kratko i efektno, da se pamti lako kao Levi’s ili Coca. Tako su od "Otpora", do danas, pokreti mladih revolucionara imali isključivo dvosložna imena sa jasnim porukama: "Otpor", "Kmara" (dosta, na ukrajinskom"), "Pora" (vreme je, na slovačkom), "Zibr" u Belorusiji (što znači bizon-simbol ove zemlje).
 
Veoma važna etapa revolucionarnog programa je prikupljanja novca. Oformljena grupa otporaša ima velike troškove oko štampanja letaka, nalepnica, majica sa logom organizacije, kupovine mobilnih telefona; a treba i putovati, s kraja na kraj zemlje, iznajmljivati sale za sastanke, praviti fotografije i filmove. Novac se, u početku, može naći uglavnom u inostranstvu. Lokalni bogataši se, po pravilu, uzdržavaju od davanja pomoći i donacija, sve do trenutka kad jasno vide da je režim u padu. Najveći donator otporu protiv diktatora u istočnoevropskim zemljama je Vašington. U slučaju Ukrajine, na primer, američka pomoć je počela da pritiče više od godinu dana pre "narandžaste revolucije" (ime dato zbog narandžastih majica koje su nosili mladi demonstranti, sa istovetnim logom stisnute pesnice koju je imao "Otpor"), preko velikih privatnih i javnih organizacija kao što su USAID i National Endowment for democrac. Tu su i tradicionalno darežljiivi donatori, kao Sorosova fondacija i neke evropske vlade, holandska i britanska, pre svih. "Revolucija je posao kao svaki drugi u kojem vlada jaka konkurencija", kaže "slovački Gevara", Balaš Jarabik, ekspert za pregovore oko finansiranja sa nekoliko međunarodnih organizacija istovremeno.
 

Publikacija o nametanju USA „demokratije“
Četvrta etapa pravljenja revolucije sastoji se u što masovnijim okupljanju pristalica i organizovanju sastanaka. Tu važnu ulogu igraju proizvođači revolucija koje su već uspele (srpski aktivisti, pre svih) koji protivnicima diktatora na vlasti pričaju o svojim uspesima i pokazuju im konkretno kako su oni izveli revoluciju bez krvi. "Pesnica našeg Otpora je postala simbol za sve", kaže aktivista pokreta Siniša Sikman, koji je pomagao i na svrgavanju ukrajinskog režima. Najdelikatnija faza revolucionarnih priprema je "osvešćivanje javnosti"; građani se podstiču da što masovnije izađu na izbore, dok se istovremeno stalno govori o korumpiranosti i autoritarnosti režima na vlasti.
 
Veoma je važna i zaštita mladih revolucionara. Pripadnik srpskog "Otpora" Miloš Milenković, detaljno je za "Nuvel opservater" opisao kako je obučavao mlade beloruske i azerijske buntovnike: "Koristimo klasična revolucionarna pravila: ilegalna grupa ne sme imati samo jednog vođu, u slučaju da je on uhapšen, ceo posao propada. Organizuje se kolektivno rukovođenje, zadatke deli više osoba koje ne znaju do kraja šta je misija onog drugog. "Revolucionari se takođe uče da savlađuju strah od policije: na tajnim sastancima organizuju se virtuelna hapšenja i saslušanja, mladi se uče kako da odgovaraju neodređeno, kako da se ne bune i ne ljute, da ostanu mirni, učtivi i nasmešeni, koga da zovu u slučaju hapšenja, kojim advokatima, kojim novinama i kojim nevladinim organizacijama će da se obrate.
 
Kad jednom obave svoj posao i pomognu u obaranju diktature, revolucionarni instruktori ne preuzimaju nikakve funkcije u novom režimu koji su doveli na vlast.
Ovi "trgovački putnici demokratskih pobuna", kako ih zove "Nuvel opservater" putuju dalje, u nove misije, uglavnom tamo gde se sprema razgradnja režima zaostalih posle rušenja SSSR.
 
Da bi se ubrzao proces ove razgradnje, u toku je stvaranje globalnog centra za izvoz mirnih revolucija, Međunarodnog instituta za demokratiju, sa sedištem u Kijevu. Promoter ovog projekta, Vladislav Kaskin, predstavio je plan lično Džordžu Bušu, navodeći da su među "kumovima" projekta ličnosti kao Vaclav Havel, Leh Valensa i Medlin Olbrajt.
Buš je obećao podršku i, što je važnije, finansijsku pomoć.
 
Venecuelanski "otporaši" u Beogradu
 
"....Predsednik Venecuele Ugo Čavez dobro je poznat po istupima protiv Vašingtona, oštrim kritikama “imperijalnog kapitalizma”, kao i po neobičnim zahtevu da se njegova zemlja nađe u posebnoj vremenskoj zoni. Međutim, njegov režim karakteriše i potpuna kontrola medija, činjenica da se i pored ogromnih izvora nafte ne živi bolje, kao i da se ljudska prava krše.
Vođe studentskog pokreta, nastalog pre pet meseci zbog gašenja najstarije televizije u prestonici Karakasu, proglašeni za strane plaćenike i domaće izdajnike.
 
Ronel Galjo, Geraldin Alvarez, Rodrigo Dijamanti i Eliza Totaro, predstavnici su studentskog pokreta Venecuele, i oni su čak iz Karakasa došli u Beograd kako bi iz prve ruke čuli kako su se studenti u Srbiji i organizacija Otpor borili protiv režima Slobodana Miloševića u drugoj polovini devedesetih godina. Igrom slučaja, došli su baš na godišnjicu 5. oktobra...."
 
Centar za nenasilni otpor
Rušenje diktatora u 50 tačaka
 
Srbi nisu patentirali ni kajmak ni ajvar, ali su na dobrom putu da postanu poznati kao narod koji zna kako se pruža otpor režimu bez korišćenja nasilja. Šestog septembra, u Vašingtonu, predstavnici Centra za nenasilni otpor predstaviće knjigu „Nenasilni otpor - ključnih 50 tačaka“ predstavnicima američke administracije, ali i studentima Džordžatun univerziteta.
Srđa Popović, jedan od članova Centra i koautor knjige za „Blic“ kaže da su studentski protesti iz 1996/97. godine i petooktobarski protesti mnogi veći brend nego što to vlasti u Beogradu mogu da zamisle.
- Amerikancima je knjiga postala jako interesantna, naročito zato što ima veze sa terorizmom. Terorizam svoje utočište nalazi u nedemokratskim režimima i ako uspete da smenite te režime smanjujete prostor teroristima da se skrivaju. Sa druge strane, u knjizi objašnjavamo da vojne intervencije daju daleko manje rezultata nego nenasilne revolucije - objašnjava Popović.
 
On navodi da će knjiga postati i udžbenik iz kojeg će učiti studenti „Flečerove škole prava i diplomatije“ koji čine trećinu svih američkih diplomata, a da se koristi i na koledžu u Koloradu koji spada u 15 najuticajnijih u zemlji.
Na pitanje da li je to priručnik za pravljenje revolucije, Popović kaže da nije moguće izvoziti revoluciju.
- Moguće je da okupiš 250 do zuba naoružanih gerilaca i da zauzmeš aerodrom, državnu televiziju i zarobiš predsednika, ali ne i da na jednom trgu okupiš milion i po ljudi koji će protestovati zbog nečega. Uporedite iskustva iz Srbije 2000. godine, Ukrajine ili Libana sa Avganistanom, Burmom, Iranom i Zimbabveom gde su bile intervencije. U prvim imate fer i poštene izbore, dok u ovim drugim konflikti i dalje traju - daje argumente naš sagovornik.
Srpska verzija knjige izaći će iz štampe do kraja godine i moći će da se preuzme sa sajta www.canvasopedia.org.
 
Igrica „Smenite diktatora“
„Mnogo moćnija sila“ ili „Force more powerful“ naslov je igre koja prethodi ovoj knjizi a koju je Ivan Marović, jedan od članova Centra, razvio sa američkom softver kompanijom. U toj strategiji može se smenjivati diktator, korumpirani gradonačelnik... Trenutno, igrica može da se igra samo putem Interneta na sajtu www.afmpgame.com
 
04.09.2006
 
Obrada teksta: „Srpska politika“
 
Predhodna strana

  Štampa

.


     © 2002 Srpska politika