Predhodna strana

Ustaški zločini nad Srbima za vreme drugog svetskog rata na Petrovoj gori

Majka Mila Džodan

U kratkoj pripovetki Mr. Mile Dakić nad podseća na sva nekažnjena zlodela i ustaški genocid koji je i sam preživeo. Da se ne zaboravi, i da nove generacije spoznaju mnoge detalje srpskog stradanja koje su rad „bratstva i jedinstva“ skrivane.

Već treću godinu obilazim Petrovu goru. Dotičem stare rane. Bugarim... Prvi put smo se susreli januara 1942. godine, oko Božića. Bio sam u jedanaestoj godini. Ona sniježna i surova. Nadvijene grane ispod sniježnih nanosa. Kao da smo u tunelu. Saonice klize. Snijeg ispod njih pucketa. Konji ponekad zaržu i frkću kroz inje obleđenih nozdrva. Mnogo nas je. Nas šestero: mama Dragica, otac Simo, sestre: Maria, Bosiljka i Ljubica, pa uz nas ujak Ipoja sa ženom Milijom,  ocem Jusom i dvoje dječice: Marijom i Ilijom. Cijeli januar smo u zemunici. Jutra su bila čudesna.. Led iznad nas, kao sige u pećini. Mora se. Bježali smo od zla i smrti.

Drugi put se vidjesmo krajem marta iste godine. Gledao sam na Barin kosi očima djeteta 195 žena i djece. Bili su nepomični. Čudesna gomila se pušila. Mislio sam da im to duše odlaze u nebo.

Dvadesetak godina kasnije tragam za ožiljcima rata. Šuma se uozbiljila. Izrasla. Očima istoričara razabirem užasnu prošlost.

Počesto sam u Crnoj Lokvi. Njeno ime je u ratu budilo slike u duši. Lokva, pa još crna. U njoj je i jedan od prvih srpskih odreda pod istim imenom koji je hrabrio i strašio. Narod priča, da je na rubu šume iznad sela Dokića i Džodana postojala velika lokva, crna od humusa,  s dosta vode u toku godine. U njoj su se valjuškale, brljale i hladikale divlje i pitome svinje. Po njoj  ime  dobiše: selo i predio šume  na jugozapadnim padinama Petrove gore, gdje se prva hrvatska država krvavo obračunala sa životima i sudbinama srpskoga naroda. Ideja fizičkog i duhovnog istrebljenja srpskog naroda u ustačkoj Hrvatskoj zračila je fluidom otvorenog zločina. Ubijali su sve što je srpsko uz pjesmu i orgije.

Poslije masovnih zločina u Veljunu, Glini i Mehinom Stanju, narod se uskomešao i u strahu čekao zle najave čelnika Pavelićeve države. Ovdje, u Crnoj Lokvi,  Srbi su sredinom juna 1941. godine pripremili veliki narodni zbor. Tražili su vođu koji će ih organizirati i zaštititi od ustaških zločinaca. Izabrali su učitelja Žarka Ćuića. Pristao je jadan i prekršio  volju svoje Partije. Ovo je Hrvatska, pa ne može Srbin biti na čelu ustanka. Zaključiše Hrvati,  karlovački komunisti, Veeslav Holjevac, Ivo Marinković i drugi, podržani od polupismenih srpskih komunista iz Tušilovića i Debele Kose, da ga unište.  Smijeniše Žarka s funkcije sekretara KK KP Hrvatske za  Vojnić. Staviše mu na dušu nestanak člana KK KP Vojnić, Ivana Furlana, Hrvata. Plasiraše pred neukim narodom  optužbu, da je nesuđeni vođa, po nekoj srpskoj liniji ubio Hrvata Furlana. Tek poslije rata otkri se istina, da je « nestali «  dezertirao u Zagreb. Tamo se školovao i živio udobno poslije rata, doguravši i do doktora znanosti. 

Žarko pogibe 14. novembra 1941. , po uobičajenoj šemi svoje Partije, kada je carevala uzvišena « vrlina « da revolucija jede i vlastitu djecu. Izmišljena je i druga priča o izvlačenju smrtno ranjenog Žarka kod Plavča Drage. Taj pamflet je širila Partija, da bi u čisto srpskom kraju, Hrvata Stjepana Milašinčića Šilju, proglasila junakom, a kasnije i  narodnim herojem.

Saznao sam od običnih ljudi za tragičnu sudbinu majke Mile Džodan, pa sam se u proljeće 1966. godine pješice uputio iz Vojnića za Crnu Lokvu. Uzbrdo, pored hajdinskih kuća i groblja u pola  brda. Šuljao sam se seoskim putem onako sve pored šume i usputnih živica.

Zatekao sam staricu Milu Džodan kako u crnini sjedi na svome krevecu. Noge je podbočila s tronošcem Tipiča seljanka Korduna. Crnim rupcem je skrivala brazgotine na vratu. Znala je zašto sam navratio. Nije mi mogla reći koliko je kuća izgorjelo na ovim temeljima. Muka na usnama i nemir u prstima s tragovima ustaškog noža. Podigla je crni rubac i pokazala na vratu više ožiljaka.  Često je uzdisala i prizivala Boga u pomoć. Prsti joj se čudesno savijaju. Branila se jadnica. Dugo se mučila da otvori dušu:

« Ne volim prebirati po svojoj sudbini, ali eto, rano moja, neka se zna i neka se ne ponovi. Bilo je to u proljeće 1942. godine. Šuma se tek malo zazelenila. I ona je onako golužava bila protiv nas. Niđe da se sakriješ. Kuda ćemo ? Đe da se skrasmo ? Pobjegli smo u Petrovu goru. Bili smo u ustaškom obruču. Mlado lišće je gorilo. Varilo je, kao u loncu. Mjesto đe smo se krili zove se Bjeljevine. Bilo nas je puno: iz Maljevca, Gejkovca i Svinjice. Mnogo naroda je tada poklano. Baš poklano. Kao da smo životinje.

Mi smo se skrivali u šiblju. Naišli su ustače. Jedan je komandovao: Oreškoviću zalomi lijevo krilo ! Pronašli su nas. Počeli su pucati i vikati, da se dižemo. Kažu: Evo partizana ! Mi se počnemo moliti: Gospodo, gospod vam Bog dava, mi smo djeca i žene, mi vam ništa nijesmo krivi.. Kažu nam : Dižite se !

Sagnali su nas u Kalove. Tu su nas pregledali, ko šta ima. Što je za njih bilo, uzeli su, što nije pobacali su. Onda su nas povezali žicom za ruke i odveli  u Metaljku na klanje. To je bilo na ravnici. Mi im se ponovo molimo, a oni nam kažu da smo mokri i da ćemo se brzo osušiti. Onda smo znali šta će biti. Poklekli smo i ruke sklopili. Opet smo molili: Gospodo, gospod vam Bog dava. Mi smo žene i djeca. Nijesmo ništa krivi. Jedan od njih kaže, da nam gradi majku srpsku, da Srbu od kile nema oprosta. Pitali su nas: Đe su vam partizani, dodajući da nas gradili oni. Ima njih jedno petnaest koljača. Jedan je tada rekao: Obajdin ajdemo ! Taj Obajdin je imao nožić zataknut za kajiš na prsima. To je nožić drvenije korica. Toga se sjećam, dobro sam upamtila. Nije to širok nožić i ovako stoji zataknut na kajiš. Obajdin je tada odgovorio: Ne, ja sam ... !  Ustaša koji ga je zvao reče: A ti si taj.  Mi smo odma znali da je Obajdin htio reći da je koljač. Koljači su ostali s nama, drugi su produžili. Najprije su počeli klati cure. Kažu: Ove, ove, majku im srpsko partizansku ! Zaklali su četiri cure. Onda su počeli klati nas, žene i djecu. Ja sam rekla svojoj jedanaestgodišnjoj ćerkici da se sakrije pod neku ženu. I zavukla se ona sirota. Mene su udarali nožem ispod oka. Onda me jako krv oblila. Uzeo me za kosu i počeo klati. Kad je to viđela moja ćerkica, zamnom je sirota zajaukala: Joj majčice moja ! Potrčala je meni stisnutim ručicama. Uhvatili su nju i prognali joj nož kroz vrat. Pucale su joj vratne žilice, kao snop konopalja kada se stisne. Odma je ostala mrtva. Ja sam pala, a ustaša mi je nju metnuo preko usta. Tako sam pod njom ostala.

Onda tako..., Jadna dječica, majko moja. Kao pilići kada im glavu odsječeš, pa onako odskaču, niz putić se štrljkaju. Gledam onu žalost, kao se ne može umrijeti niti živjeti. Pretražili su naše prtiće i ko je ima rane uzeli su. Ja sam u cekeru imala zericu krušca i mesa. Jedan je to uzeo, krvavim nožem rezao i jeo. Gledala sam to ukočenih očiju praveći se da sam mrtva. U tome pokolju, iako smo izbodeni i naklani ostalo nas je nekoliko. To su: Jane Gušića žena i sin, Đukan Mihajlović, Anđelija Gušić, Soka Napijalo i ja... Kad se malo priberem, mislim Bože, kako su mogli ? «

Jadna li je majka Mila. Živi što mora. Ne može podići ruku na sebe. Ima još jednu ranu na srcu. Trogodišnjeg unuka joj nekuda šundraše. Ne zna kuda su s njim. Nije bio među mrtvima. On je nada i smisao života. Noću ga miluje po glavici. Mališa bježi i zamiče među oblake...

Njen život je beskrajna patnja na javi i snovima. Bol u pogledu, čestim uzdisajima i suvislim pokretima. Muka duše u prsima. Pred njom su slike zločinaca: Oreškovića i Obajdina, posljednji jauci i hropac jedanaestgodišnje ćerkice.

Noć se užurbano prikradala ispod krošanja Petrove gore. Neki neobični odjeci mojih koraka. Nešto kao koračnica. Prate me riječi i ritam: Bože, kako su mogli, pa opet beskrajno...

Mjesec se izvlači iza Bublena. Nijemo nas motri i opominje. Ora je za vrganje. Velika i Mala kola  po nebu žmirkaju. Večeras je  Sjevernjača nešto zamagljena i ljutita. Kažu da je takva, kad nema kome pokazati put. Blagi vjetrić se spušta s Petrovca i Magarševca. Donosi opojne mirise bagrema i zove. Miluje mi lice. 

Utabanim putićem, pod dojmom tragične priče, batrljam pored groblja prema Vojniću. Noge kao da nisu moje. U šumi rika srndaća, roktanje krda divljih svinja. Ima nekog života. I plačka ne miruje. Nadajmo se, da ne sluti nova zla oko Petrove gore... Danica Hajdin vabi tuke da uđu u kočak. Ispod sijalice na kućnom pragu Stojan Penić luparda klepcom po kosi i babici. Sutra će u đetelinu. Na zapadu još tinja crveno nebo. Najavljuje sutrašnji topao dan. Silazim seoskim poderanim putem, poslednjom nizbrdicom na domaku Vojnića. Zapinjem za glavato zaobljeno kamenje koje bjelasa na odsjaju mjesečine. Uokolo visoke neokresane živice. Slušam jadoviti snimak, jecaje i lelek utkane u dušu naklane i ožalošćene matere...  

Mile Dakić

  Štampa