<%@ Language=JavaScript %> SRPSKA POLITIKA
 

Vitomir Pušonjić

Predhodna strana

Književnik Vitomir Pušonjić otvara pitanje:  Odbrana Kosova ili selo gori a baba se češlja
 
Odbrana Kosova
 
Dok cela Srbija, predvođena „nazadnim“ patriotskim snagama, demonstrira, protestvuje, urgira, interveniše, drugi deo, predvođen „naprednim“ proevropskim snagama, svašta čini da to obesmisli, te se opet ne zna ''ko je vjera, a ko nevjera'' i ko kome ''sjedi uz koljeno te ko ispod čijeg skuta pije ladno vino".
 
Kao da se od one Kneževe večere od pre šesto i kusur godina ništa s mesta pomerilo nije, a kamoli da su toliki životi u tolikim generacijama pali za to Sveto Kosovo, odnosno "srce Srbije". Ni onolika pogibija Lazareve vojske, a zatim viševekovna hajdučija, pa nacionalne bune i ustanci, balkanski i svetski ratovi, nisu mogli ni umanjiti ni izmeniti neugodnu poziciju Srbije. Uzalud i toliki mirnodopski procesi i međunarodna prava, Ujedinjene nacije i Saveti bezbednosti, uzalud sva demokratija i ljudska prava, jer opet se Srbija mora braniti na Kosovu. Sada još i gore nego onda, pošto neprijatelj nije razapeo ''bijele čadore'' po polju Kosovu, nego ga ogradio bodljikavom žicom i napravio nezavisnu šiptarsko-natovsku državu. A u sred nje bazu "Bondstil", tešku vojnu tvrđavu odakle će ''biti i mučiti'' ne samo Srbe, nego i ostatak istočnog sveta.
 
I dok se svako veče evropeizovani i poluevropeizovani Srbi glože i natežu oko evropske ili vanevropske Srbije, Šiptari i amero-evropejci Kosovo uzeše, pa svi naši odbrambeni napori neodoljivo liče na "selo gori a baba se češlja".    
Onoliki životi i onolike žrtve kroz istoriju, pa opet "Kneževa večera". Opet pozivi na odbranu, ali ovaj put ne sa kletvom "Ko ne došo u boj na Kosovo, od ruke mu ništa ne rodilo", već se zahteva mirno i diplomatsko korišćenje svih raspoloživih "međunarodnih pravnih sredstava" protiv do zuba naoružane šiptarske i NATO sile, koja "ni abera nema" ni za narodno ni međunarodno, niti bilo koje pravo, osim za pravo jačeg.
 
Toliko vremena je prošlo, toliko je ''promena'' i svih mogućih ''napredaka'' protutnjalo zemljom Srbijom od tada, a opet, reklo bi se, sve je u dlaku isto kao u dalekoj prošlosti. Bez obzira na vreme koje protiče, ono najvažnije se, izgleda, nikada ne menja i sve  što ljudima danas izgleda, ili im se predstavlja, kao nekakav ''istorijski i civilizacijski progres'' jeste najobičnija iluzija, kojom se prikriva jedna te ista priča o osvajaču i napadnutom. Jer, sa stanovišta savremenih svetskih ideologija, i pre šesto i kusur godina odvijao se istovetan ''napredni proces'' samo sa suprotne strane sveta:   
 
Sa Istoka prema Sredozemlju nadiru azijatski integracioni procesi radi stvaranja globalnog sveta bez granica na temelju azijatskih vrednosti i standarda. Uz manje ili više otpora, postižu se ogromni uspesi, jer mnogi narodi u Sredozemlju, pre ili kasnije se priključuju integracijama, te na red dolaze i narodi po Balkanu. Inicijator i predvodnik ''azijatskih integracionih procesa'' jeste moćna Turska carevina na čijem se čelu nalazi Car Murat. Taj veliki humanista i usrećitelj, zagledan u naprednu i prosperitetnu budućnost čovečanstva, čitavu Evropu vidi u budućnosti kao deo Turske carevine (tako se onda zvala Unija), te sa svom raspoloživom vojnom silom pristupa realizaciji.
 
Šiptari, tada zvani Arbanasi, ove integracione procese prihvataju lakše od drugih, jer uopšte nisu imali problem da srpsku zemlju, koju su naselili po blagoslovu srpskih vladara, integrišu u tursko vlasništvo, niti su im dotadašnji putevi na Nebo smetali da ih olako zamene muhamedanskim. Sa Srbima je još od samog početka išlo teže. Iako je posle smrti cara Dušana srpska carevina  regionalizovana po svojim župama, mnogi velikaši nerado prepuštaju svoje regione u kojima imaju apsolutnu autonomiju, a svetosavski put na Nebo im je prilično urastao u dušu, te iskazuju nešto otpora turskim integracionim procesima. Vredni pomena su onaj na Marici, Pločniku i još ponegde, no sve uzalud jer, mnogi napredni Srbi u ovome vide šansu da konačno pobede svoje stranačke i regionalne protivnike i ostvare žuđenu autonomiju u odnosu na centralnu vlast. Zahvaljujući tome, najpre je multietnička Makedonija (sastavljena od Srba, pobugarenih Srba, Bugara i drugih) postala deo Turske unije. Red polako dolazi i na Srbe Severnog i Zapadnog Balkana i tu stvar počinje da se komplikuje, pošto tim delovima vlada teški ultranacionalista Lazar Hrebeljanović.
 
Pošto je uspostavio svoje državne institucije na integrisanim delovima nekadašnje srpske carevine, Murat se Lazaru obraća krajnje ljudski i humano, kako i dolikuje predvodniku tako dalekosežnih i naprednih svetskih procesa. Poziva ga da pristupi turkointegracijama i u tu svrhu šalje mu na potpis Sporazum o pristupanju Turskoj Uniji,  uz zaista realno i ljudsko obrazloženje:
 
''Jedna zemlja, a dva gospodara,
Jedna raja dva harača daje,
Carovati oba ne moremo
Već mi pošlji ključe i harače,
Zlatne ključe od sviju gradova,
A harače od sedam godina".
 
Međutim, Knez Lazar, kao ekstremni Srbin i radikalan element, opterećen nekorisnom i nazadnom svetosavskom i svetootačkom prošlošću, umesto da na miran način prihvati ponudu, preda ključe i harače i potpiše Sporazum o pristupu, čime bi svom stanovništvu obezbedio miran i stabilan život u prosperitetnoj Turskoj Uniji,  opredeljuje se za onu najgoru varijantu, koju mu je doduše Murat u svom poštenom osvajačkom naumu ponudio kao eventualnu. Našavši se između realnog carstva Turskog i iracionalnog carstva Nebeskog, Lazar se opredeljuje za Carstvo Nebesko, tj. oružani otpor azijatskim integracionim procesima. Saziva sve srpske huligane, ekstremiste i nacionaliste na večeru i drži im ratnohuškačke govore. Dobivši većinsku podršku ovih nazadnih elemenata, stavlja se na njihovo čelo i kreće u avanturistički napad na uspostavljene turske institucije i vojne baze po Kosovu. Podstaknuti Lazarevim govorom mržnje i ratnohuškačkom kletvom (Ko ne došo u boj na Kosovo, od ruke mu ništa ne rodilo), huligani rušilački nasrću na predstavništva turske vlasti, te čine neviđene zločine nad turskom vojskom, ne štedeći ni sam carski čador (Sreća za srpski rod te nisu postojala telekomunikaciona sredstva informisanja, pa da u Svet ode ta huligansko-rušilačka slika o Srbiji. Šta bi napredni svet mislio o nama posle toga!)
 
U zločinačkim nasrtajima na tursku vojsku, naročito su se istakli neki Toplica Milan, te Kosančić Ivan, Banović Strahinja, Srđa Zlopogleđa, ali niko  kao izvesni Miloš Obilić koji je, ništa manje, nego na krajnje huliganski način nasrnuo i na kraju ubio i samog Murata.  No, opet se sve srećno završilo po turkointegracije zahvaljujući Vuku Brankoviću i drugim naprednim srpskim vođama, koji su na vreme shvatili svu pogubnost Lazareve politike, te su okrenuli leđa nacionalistima, doprinevši time da nazadne snage u Srbiji budu napokon poražene, a procesi azijatskih integracija na Balkanu uspešno privedu kraju. Da bi ojačao i pospešio integracije, sin Muratov, Bajazit, ubija brata Jakupa, kako ne bi došlo do bratskih dezintegracionih procesa, koji bi ugrozili tako uspešno ostvarenu globalizaciju na jednom delu Evrope.
 
Tako se Srbija uključila u viševekovni turski globalizam. Bilo je i dalje otpora tim azijatskim integracijama u vidu raznih ekstremnih nacionalističkih grupa po šumama i drumovima predvođenih huliganima kao što su Starina Novak, Starac Vujadin, Senjanin Tadija, Mali Radojica, Bajo Pivljanin i slični, koji doduše jesu ometali funkcionisanje sistema, ali bez posledica koje se nisu dale prevazići i otkloniti za duži period. Veliki deo srpskog naroda uklopio se u savremene ekonomske trendove u vidu pokorne raje (tako se onda zvala jeftina radna snaga) na privatizovanim srpskim posedima koji su pali u ruke aga i begova, dok najnapredniji deo srpskog življa ide i korak dalje: u potpunosti se integriše, prihvatajući azijatske standarde i muhamedanski vrednosni sistem, odbacujući Svetosavlje kao nešto ne samo nepraktično i neprimereno novim trendovima, već i vrlo štetno za budućnost i dolazeća pokoljenja.
 
Zahvaljujući tome, Turci su sa integracionim procesima stigli i do Beča, ali su tu bili zaustavljeni od multietničke Austrougarske carevine. Naime, Austrija je već  uveliko bila ostvarila svoje integracione procese nad mnogim narodima, nametnuvši im svoje evropske životne vrednosti i standarde. Ugri se nisu bili integrisali toliko da bi izgubili i svoje ime, pa se zato Unija i zvala Austrougarska, dok su Slovenci, a naročito Hrvati bili toliko integrisani da nisu više bili pomena vredni, kao uostalom ni Srbi katoličke, a kamoli pravoslavne vere. Srbi muhamedanske veroispovesti su se u austrougarske integracije uključili mnogo kasnije.
 
Dahije, koje su vladale Beogradskim pašalukom, ne poštuju amanet tvoraca Turske Unije, odnosno usmenu Povelju o toleranciji i pravima čoveka unutar globalne turske carevine, koju je  Murat izrekao pre nego je izdahnuo, već raznim zulumima pokazuju neposlušnost sedištu Unije u Stambolu, boreći se za potpunu autonomiju, čime slabe integritet carstva. To koriste srpski huligani, koji svim srcem  šire ratnohuškačke aktivnosti po Beogradskom pašaluku, što doprinosi dezintegraciji Turske Unije. Među brojnim srpskim huliganima naročito se istakao Karađorđe, koji je sebe čak proglasio VOŽDOM. Svojim rušilačkim i destruktivnim aktivnostima, oni uspevaju da dezintegrišu čitav Beogradski pašaluk, u čemu imaju podršku Austrougarske, koja im umesto prevaziđenih turskih, nudi svoje evropske integracije, uspevajući da znatan deo Srba integriše u germanski globalni svet bez granica.
 
No, srpske huliganske snage po Bosni ne miruju, pa izvesni Gavrilo Princip, slično onom huliganu što na Kosovu ubi naprednog turskog cara, početkom HH veka ubi austrijskog integracionog prestolonaslednika. Izazvana tim huliganskim činom, Austrija s punim pravom jačeg napada Srbiju iz sve snage, integrišući je sa crnom zemljom, a naši huligani, na čelu sa Kraljem nacionalistom, beže i zasluženo se zlopate po albanskim snežnim gudurama, čekajući da se na njih smiluju francuski huligani.        
 
Malo se koja Učiteljica namučila sa svojim učenicima, kao što je naša Istorija sa nama. Koliko god puta nam držala tako očigledne lekcije i sa Šiptarima i sa "prijateljskim" hrišćanskim narodima sa Zapada, mi smo uvek ignorisali sva prethodna iskustva, propuštajući svaku istorijsku priliku da se jednom za svagda obračunamo sa njima.
Jer, otkako su došli na Balkan, Šiptari strpljivo i marljivo koriste snagu svakog našeg osvajača ne bi li nas što više satrli i ugrabili što veći komad zemlje, dajući maha svojoj neplanskoj reprodukciji. U takvim svojim težnjama nisu dangubili ni za vreme Turaka, a ni kasnije. Muhamedanstvo su prihvatili, ne zato što im se prorok Muhamed učinio boljim putovođom ka Bogu od Hrista, već što su pomoću njega mogli potpunije da se posluže turskom silom i trajno otmu znatan deo srpske teritorije. Danas samo narodna pesma pamti da su grad Skadar u neka davna vremena gradili Srbi po imenu Mrnjavčevići. Inači su svi, a naročito načitani intelektualci, ubeđeni da je to istorijski šiptarski grad.
 
No, muhamedanski put ka Bogu Šiptarima takođe nije smetao da se kasnije udruže i sa ''hrišćanskim'' osvajačima tj. Nemcima, Italijanima, Amerikancima, te uz njihovu pomoć pobiju ili proteraju na stotine hiljada Srba sa njihovih kosovskometohijskih ognjišta, kako bi proširili svoj zemni životni prostor. Ali Srbi nisu iskoristili nijednu istorijsku priliku, ni kad su bili "na strani pobednika" ni kad su na tim prostorima uspostavili svoju vlast, da se zauvek osiguraju od zakletih otimača našeg. Iako u vremenu socijalizma  "visoka internacionalistička proleterska svest" nije uspela da nadjača šiptarsku želju za našim,  mi smo sa njima ostvarivali suživot kao sa dokazanom "bratskom narodnosti". I naravno,  čim im se pružila sledeća prilika, učinili su ono što je svako iole normalan i humanističkim pričama nezaluđen, znao da će učiniti. Tek što je srušen Berlinski zid, a NATO na čelu sa Amerikom ostao jedini gospodar sveta, Šiptari nisu čekali ni sekunde, već su, kao i uvek u istoriji, prišli pod skut novih silnika, lativši se puške, noža, šibice i nastavljajući sa ostvarivanjem svog vekovnog sna. Uz podršku "Milosrdnog anđela" NATO-a planule su crkve, manastiri, kuće, a stotine hiljada Srba spasavalo je izbeglički život po "Užoj Srbiji".  Ono što su Šiptari skrivali ispod socijalističkog "Kosovo-republjik" zamenili su sa otvorenim "Kosovo-nezavisna država".
 
Što se tiče neprijatelja iz Sveta, a to su Amerika, Nemačka, Engleska, Francuska, Istorija nas je uzalud poučavala više od dva stoleća, a naročite lekcije nam je održala tokom čuvenog dvadesetog veka u vidu lokalnih i svetskih nasrtaja na nas. Sad što smo kapitalisti, sad što smo komunisti, ili što kao ''nacionalisti'' ugrožavamo neku manjinu, uvek je postojao neki "human'' i ''na pravu zasnovan " razlog da nas oni tuku i tamane. Najočiglednije su se pokazali Nemci, najpre aneksijom BiH, zatim prvim i drugim ratom, i na kraju, zdušnim rasturanjem SFRJ, čime su zaslužili čuvenu pohvalu "Danke Dojčland''. U procesima rasturanja SFRJ, satanizovanja i bombardovanja Srba nije se bolje pokazala ni Francuska, pa je time zatamnila i onu pomoć iz Prvog svetskog rata, pokazujući da je to više bio neki njen interes nego ljudski odnos prema Srbima. Englesko prijateljstvo oduvek je bilo takvo da bi Srbi mnogo bolje prošli i danas bi ih bilo znatno više da tog ''prijateljstva'' nikada nije ni bilo. A svi su se oni zajedno, na čelu sa Amerikom, sa takvim neprijateljstvom obrušili na "Titov totalitarni samoupravni socijalizam" koji su za svo vreme njegovog života hvalili kao ''jedinu demokratiju na Istoku''. I još je ispalo, da za taj "totalitarizam" nije kriv Tito, već Srbi. Ogromnom količinom podlosti i licemerja u svrhu najprizemnijeg koristoljublja, potpuno su unakazili i obezvredili i ljudske i Božije zakone. I kad već čini što čini, barem da se  pojavio kao junak-osvajač, dostojan poštovanja, ali se Zapad srozao na nivo podlaca i ništarije nedostojne čak i prezira. I to je verovatno doneo njihov mnogohvaljeni ''civilizacijski razvoj'', koji nažalost nije zaobišao ni nas, već je, urnisavši naše izvorno nacionalno biće, unizio ili sasvim iskorenio istorijske srpske vrline i u mnogo čemu  nas poistovetio sa dušmanima.
 
Demokratski procesi koji su nas snalazili tokom proteklog i ovog stoleća uzrokovali su tolike promene u shvatanju i ponašanju, da malo šta u ovoj savremenoj demokratskoj liči na onu Lazarevu Srbiju, što se videlo i posle ''demokratske kneževe večere" u prestonom Beogradu i diljem Srbije. Nova Kneževa večera, organizovana ne samo za velikaše, već i široke narodne mase, pokazala je svu složenost problema, te će eventualni narodni pevač imati velike teškoće dok sroči neko pošteno epsko delo o ovom događaju.
 
Pre svega, demokratijom je ostvareno ono protiv čega su izričito bili i Murat i Lazar, a to je "jedna zemlja a dva gospodara" plus ostale stranačke vođe i nevladine organizacije, pa je na ovom istorijskom činu učestvovalo pedeset procenata vlasti, dok je druga polovina stvar posmatrala iz inostranstva ili, kako neko reče, iz "mišijih rupa", kao ratnohuškačku i huligansku manifestaciju. Pošto je evroamerički civilizacijski napredak sve blagodati Neba i Zemlje smestio u Evropu, nije se postavilo pitanje "nebesko ili zemaljsko carstvo", već se ono transformisalo u pitanje: Evropska Srbija s Kosovom ili bez Kosova ? Kao ravnopravni i dostojanstveni ili kao obespravljeni i poniženi? Ono što je ovo pitanje učinilo još težim, a situaciju komplikovanijom, jeste činjenica da su ovako sudbonosno pitanje koalicije dodale svojim već postojećim ideološko-partijskim opredeljenjima, što su ih činila politički različitim,  sa čim su kod već ionako izgubljenog i dezorijentisanog naroda stvorene katastrofalne zabune. Srbija se svakodnevno talasa, ali ne od šiptarsko-natovskog okupiranja Kosova, već od protesta i stranačko-velikaških raspri i međusobica. Umesto da se ujedine protiv neprijatelja Srbije, velikaši se upinju da što težim kvalifikacijama nagrde i poraze partijsko-političke protivnike. Koliko god mnogi ''napredni'' pokušavali da banalizuju takvu podelu, sve se uglavnom svodi na dve kategorije: rodoljube i izdajnike, premda je još uvek vrlo teško odrediti ko je ko. U bunilu među raznovrsnim ''naprednim snagama'', počev od otvorenih izroda i izdajnika pa do ''patriota'' koji su za Carstvo Nebesko, samo ako se do njega može stići putem demokratskih izbora,  teško je doneti razborit sud, a da ostaneš priznat kao normalan i čestit.
 
Evropeizovani deo Srbije koji "ni abera nema" što u Evropi koju još zovu i „Stara dama“, punoj svakojakih zemaljskih vrednosti, nema niti jedna nebeska. Tko bi dali ne samo Kosovo, nego i obraz i dostojanstvo kad bi ih imali, samo da dobiju šengenske vize i druge blagodati carstva zemaljskog. Ne mogu da shvate političke protivnike koji su zapeli za ljudsku i nacionalnu čast s kojom se u civilizovanom svetu ne može ništa praktično i korisno ostvariti, te im kao takvi liče na prošlošću opterećene ratnohuškače, antievropejce i huligane. Da li bi u tu kategoriju svrstali i sedamnaestogodišnju Katarinu Marinković, učenicu drugog razreda gimnazije, koja je ovih dana sročila ovakve stihove:
 
Rodoljubi mi smo, patriote smele,
Ameri nam zemlju Albancima dele.
Mora da se spreči na Kosovu kriza,
izjavila juče lepa Kondoliza.
 
Tadić se od muke za čuperak hvata,
bolje da se čovek odreko mandata.
Lakrdija živa politika Buša,
čak se Amerika sama sebe gnuša.
 
Širili su mir svuda sred planete,
zato baš i njine Bliznakinje lete.
Kad Šiptari skoče ko panter Bagira,
zažaliće Buš zbog tolikog mira.
 
Sve bi se sredilo, ali eto Bogte,
nigde nema ljupke gospođe Del Ponte.
Tribunal još radi, uskoro ga gase,
ponestalo Srba pa koga da hapse!
 
Srbija je ovo i nema nam leka,
Evropa nas s žarkim nestrpljenjem čeka!
 
Ironija, kojom je ova mlada učenica odreagovala na humanističko nasilje Evrope, Amerike, njima odanih Evro-Srba, ali i ''patriota smelih'' koji ništa ne preduzimaju dok neprijatelji vršljaju po zemlji, nije potekla ni iz čega mračnog i nazadnog, nego iz duha koji se ne da obmanuti ni najagresivnijim evro-frazeologijama. Zdravog duha kakvog, i među najmlađim Srbima, Bogu hvala, još uvek ima. No, da li će i mlada Katarina Marinković uspeti da sačuva svoja nacionalna i moralna osećanja, s obzirom na mnoge ''napredne vrednosti'' kojima će je još dugo zasipati njeni srednjoškolski i univerzitetski profesori, zatim političari, televizija, štampa, i njima sluđeni rođaci, vršnjaci, komšije? Da li će je stege ''napredne civilizacije'' primorati da se tih osećanja odrekne, kako bi se uklopila u nju i zaslužila njene ''blagodati''? Ili će, zajedno sa sličnomislećim vršnjacima, naći snage da svim tim pritiscima odoli i sačuva sebe i svoje pravo biće?
 
Nema zbora, očigledno je civilizacijski i svaki drugi napredak, koji nas je u poslednja dva stoleća strefio, doveo do potpune vrednosne zbrkanosti, pa nam izgleda naprednim i ono što nam sasvim očigledno šteti. Što više propadnemo kao ljudi, to smo  više ispunili evroameričke standarde i postali prihvatljiviji za EU.  I dok nas mori bela kuga, privredno rasulo, moralno srozavanje, duhovno i kulturno rastakanje i druge pošasti izazvane upravo raznim ''naprednim idejama'' iz bliske komunističke prošlosti, odnekud nam izgleda da ćemo se od svega toga izlečiti istim takvim idejama, samo dodatno razrađenim, usavršenim i obučenim u novo zapadnoevropsko ruho.
 
Zato novi boj na Kosovu mora započeti najpre kao borba baš sa tim ''naprednim idejama'' kroz njihovo potpuno odbacivanje, jer, pre nego nas je porazio i na Kosovu i na drugim mestima, neprijatelj nas je, na polju duha, pobedio upravo njima. ''Evropske vrednosti'', kojih se ne odriču ni tzv. rodoljubi, pokazujući time koliki su zapravo ''evropejci'', nemaju ničega zajedničkog sa ''srpskim vrednostima'', izruganih i popljuvanih još od predratne građanske elite, zatim posleratne komunističke i savremene demokratske. UNMIK-ova pucnjava na kosovske Srbe dodatno nas uverava da je za odbranu Kosova ipak potrebno nešto više od ''žalbi Savetu bezbednosti'' i ''osude ponašanja izaslanika Međunarodne zajednice'', a to je Lazareva rešenost da se ''srpske vrednosti'' brane i fizički, kakvu, usled želje da se služi ''i Bogu i Mamonu'' (ili samo ''Mamonu'') ne pokazuje baš niko sa srpske političke scene.
 
Vitomir Pušonjić
 
Predhodna strana

  Štampa

.


     © 2002 Srpska politika