<%@ Language=JavaScript %> SRPSKA POLITIKA
 

Tekst sa ruskog prevela Sava Rosić 09. april 2008.

Predhodna strana

Uporna podrška zvanične Rusije a posebno ruskog naroda Srbiji u odbrani Kosova i Metohije ohrabruje i podstiče na još odlučniju borbu
 

Srbi se bune, danas jedan sutra dva…

U nastalim političkim prilikama srpski bunt predstavlja jedino ispravno i logički obrazloženo delovanje dosadašnjeg ponašanja zapada.
 
Prošle nedelje je najnoviji talas srpskog ustanka na Kosovu dostigao vrhunac. U zauzimanju zgrade suda OUN u Mitrovici od strane Srba, juriša na nju od strane zapadnih mirovnjaka i potonjem napadu Srba na policiju OUN i snage NATO nastradale su stotine ljudi, a jedan ukrajinski mirovnjak je poginuo.
 
Tako je izgledao odgovor Srba na zapadnu podršku nezavisnosti pokrajine od Srbije u njenim zvaničnim granicama, koja u suštini znači izricanje presude za onih 150.000 preostalih nealbanaca na Kosovu. Pri tome, za mnoge će to biti presuda u direktnom i najtragičnijem smislu reči – niko ne sumnja u to da će, pošto kosovsku nezavisnost priznaju svi oni koji to žele, Albanci pokušati da konačno reše nacionalno pitanje u pokrajini. A kako to oni čine – dobro je poznato posle svih onih pogroma, otmica ljudi, podmetanja požara po manastirima i ubistava koji na Kosovu nisu prestajali praktično tokom čitavog trajanja njegove okupacije od strane NATO bloka.
 
Reakcija Srba se na prvi pogled može učiniti preterano emocionalnom i neracionalnom, međutim, pokušajmo da pre nego što izvučemo zaključak shvatimo kakve strategije Srbi imaju na raspolaganju, i kakvu ulogu u njima može odigrati Rusija.
U sadašnjim uslovima je besmisleno zahtevati ukidanje odluke o nezavisnosti Kosova i vraćanje pokrajine Srbiji. U ovoj etapi je američki protektorat nad albanskim delom Kosova – svršena stvar. Izgleda da je za Srbe najdelotvornija taktika primene istih onih metoda koje su kosovskim Albancima omogućile sticanje nezavisnosti. Kojih to?
 
Glavni cilj Albanaca je bilo stvaranje sopstvene autonomije, nad kojom Beograd stabilno nema kontrolu, pa makar ona i potpuno bila na raspolaganju bloka NATO. Upravo radi te autonomije su Albanci ratovali sa tada po svim parametrima nadmoćnijom jugoslovenskom armijom 1998-1999. godine. I išli su do kraja. Pitanje je bilo prosto: ili će se Albanci smiriti pod pritiskom jugoslovenske armije i godinama ostati pod vlašću Beograda, ili će nastaviti borbu ne obazirući se ni na šta (čak i na to da su u ništa manjoj meri od Srba stradali od natovskog bombardovanja), sve do sticanja sopstvene autonomije.
 
Srbija neda Kosovo i Metohiju
 
Kosovo ne otimaju Srbiji, već Rusiji. Sama činjenica postojanja takve situacije predstavlja rezultat zločina prema našem narodu od strane režima Gorbačova-Jeljcina. Predaja srpskog Kosova postaće najsramotniji i krvavi zločin Putina i Medvedeva.
Posle dobijanja autonomije, Albancima je postalo principijelno važno da je očuvaju, opet bez obzira na sve, i da ni u kom slučaju ne dozvole da ova ili ona srpska enklava pređe pod kontrolu Srbije. U toj etapi je glavno bilo očuvati status kvo.
 
Stvar je u tome što takvi zamrznuti konflikti u centru Evrope ne mogu dugo postojati, pošto pre ili kasnije nekom bude krajnje korisno da ih odmrzne. Tako su i Albanci morali čekati manje od devet godina dok Amerikanci ne odluče da su se dovoljno učvrstili u Srbiji da bi otrgli od nje to parče, ne izgubivši pri tome svoj strateški uticaj na politiku te zemlje.
 
U tome je ključni događaj postala pobeda Borisa Tadića na minulim predsedničkim izborima. Razmislite malo: to je isto kao kad bi u situaciji dok Zapad otkida od Rusije njene iskonske zemlje, na primer, Vladimirsku oblast, kod nas na izborima pobedio nekakav Mihail Kasjanov, koji je izražajnim okom obećao da nam niko ništa neće oduzeti, i da uopšte treba da se orijentišemo na ulazak u EU. A u Srbiji se upravo to i desilo!
 
Prema tome, u sadašnjem trenutku je za kosovske Srbe pitanje života i smrti očuvanje sopstvene autonomije od albanskih vlasti u Prištini. Za to se moraju boriti na sve moguće načine – ustancima, neredima, masovnim protestima, terorističkim aktima. U suprotnom mogu izbeći uzaludne žrtve. Istina, onda mogu zauvek zaboraviti na drevne pravoslavne svetinje Kosova i Metohije, kao i na nekadašnje podvige srpskog naroda upravo na tim mestima.
Sem toga, protesti Srba vrše snažan pritisak na pokolebani deo svetske zajednice koji nije spreman da poveruje na reč američkim bajkama o kosovskoj demokratiji; jer, ako izostane odgovarajuća reakcija kosovskih Srba, tim zemljama neće preostati ništa drugo nego da pristanu na nezavisnost pokrajine – ako lokalno stanovništvo zbilja to želi i ako niko ne protestuje, onda – zašto ne?
 
Ipak, centralnu ulogu u očuvanju srpske autonomije u pokrajini ima upravo Rusija. Kao što se albanska autonomija oslanjala na natovske mirovnjake, koji su dozvoljavali da se skoro devet godina u pokrajini održi status kvo u korist Albanaca, tako je neophodno da i Rusija u srpske enklave uvede makar vrlo ograničene kontingente svojih mirovnjaka koji će garantovati autonomiju Srba od albanskih vlasti u pokrajini. Makar tokom narednih godina. Takva odluka je krajnje neophodna za Rusiju ne samo zato što će na našu zemlju i njene konkretne rukovodioce, koji se nisu odvažili da u kritičnom trenutku izvrše svoje neposredne državne dužnosti, pasti odgovornost za pogibiju i proterivanje desetina hiljada Srba, kao i za uništavanje pravoslavnih svetinja u pokrajini.
 
Ovde je glavno to što uzrok intervencije Zapada protiv Srbije predstavlja njena kulturna, istorijska i civilizacijska srodnost s našom zemljom. U suštini, Kosovo ne otimaju Srbiji, već Rusiji, istržu ga iz našeg geopolitičkog i kulturnog prostora, iz našeg ruskog sveta. Sama činjenica postojanja takve situacije predstavlja rezultat zločina prema našem narodu od strane režima Gorbačova-Jeljcina. Predaja srpskog Kosova, ako do nje dođe (a zasad sve ukazuje na to) postaće najsramotniji i krvaviji zločin Putina i Medvedeva.
 
Pavel Kaniščev                                                                                                                                   Tekst sa ruskog prevela Sava Rosić
http://www.evrazia.org/
 
Predhodna strana

  Štampa

.


     © 2002 Srpska politika